Odavno me već savjest grize što nisam, k'o neki, opuhao svaku kuću kroz koju sam prošao... Štošta uradio nisam. Nisam, recimo, nikada ni radio. Sjedim tu... magarac od 45, i dalje tražim džeparac od penzionera, a onda zaigram listić sportske kladionice, nadajući se da će mi večerašnje finale Lige prvaka donijeti u život prosperitet i sreću
- Opet sam sanjao isti san. Granata je zveknula k'o grom iz vedra neba. Začuo se samo prasak, a onda zapomaganje. Detonacija me tresnula o zid bunkera pa nisam odmah znao šta se dešava... Došao sam sebi za nekoliko trenutaka. Oko mene gomila daski, zemlja i dim... I čizma. Vojnička. Desna. Iz nje izviruje potrgano ljudsko meso... Koža se razlistala, visi, krv još curi iz nje. Instinktivno sam je uzeo u ruke i ponio... Niti znam čija je niti gdje je to nosim. Granate i dalje fijuču... i pam rastura. Trčim s onom čizmom u rukama. Po meni kaplje ona sluzava tečnost... Ne mogu da dišem. Strah me je. U ušima mi bruji, znoj me obljeva, srce mi u grlu udara, a niz kičmu led...
Selma je opet bila uz mene. Buđenje bez nje skoro da ne mogu zamisliti. Zagrlila me je svojim mekim rukama i tiho mi u uho govori: "Pst... gotovo je."
Prije sam znao i zaplakati, probuditi se vrišteći, ne znajući gdje sam. Selma bi me uvijek umirila. Sad se ovo dešava rjeđe. Pijem terapiju pa mi ovaj san dolazi tek katkad, ali... još je tu. Ne prestaje biti stvaran. I, znam, bit će sa mnom zauvijek.
NISAM PROŠAO
Pijemo kafu. Malena trčkara oko stola. Volim je najviše na svijetu, njene crne oke, ručice k'o kiflice, a lokne joj skakuću dok se veselo smijulji igrajući se. Ponekad mi pogled na nju tako teško pada. Kakav sam ja to otac? Sjedim tu... magarac od 45, i dalje tražim džeparac od penzionera, oca, dede, a onda zaigram listić sportske kladionice, nadajući se da će mi večerašnje finale Lige prvaka donijeti u život prosperitet i sreću. Baš sam budala...
Selma mi nikada ništa nije zbog toga rekla. Vidim da i ona pati, ali ne žali se. Radi. Svakog jutra odlazi na posao. Radi kao kasirerka u šoping-centru na drugom kraju grada. Ustaje u pet, napravi nam doručak i ode. Mene i našu curicu ostavi dedi na čuvanje. A ja? Ja k'o zadnja protuha... Vrzmam se okolo k'o bez glave. Šta da radim... Više mi se ništa i ne radi. Niti imam volje niti snage da barem pokušam.
Do prije nekoliko godina bilo je lakše. Primao sam neku naknadu, ali... nedavno su mi i to ukinuli. Nisam prošao reviziju. Na listi nema moje šifre. Šta ću. Ne smijem se žaliti. Imam kolegu bez noge koji, prema važećim propisima, nije invalid, barem ne stopostotni. Jer, ima drugu nogu pa, eto, može hodati...
A ja? Što da se žalim? U ratu su neki glumili ova sranja koja mene danas s vremena na vrijeme zadese kako bi zbrisali s fronta... "Tri livade", "puk'o k'o lubenica"... Ja sam se, budala, trsio da sam normalan i jurišao... Valjda sam bio pun testosterona i adrenalina, i bijesa... bijesa što je neko uzeo sebi za pravo da mi uskrati snove, život dostojan momka u najboljim godinama. Mislio sam, niko mi ništa ne može. Odbranit ću sebe, odbranit ću svoj grad... stvorit ću jednu bolju zemlju... zemlju za sebe i za svoju porodicu...
NIKAD GORE
Danas. Nikad mi nije bilo gore. Čak ni onda kada sam sumanut nosio komade tuđih tijela, što me i dan-danas proganja noću. Nikada nisam bio jadniji i tužniji.
Iz mene je izlapio sav testosteron i sav adrenalin. Nemam u sebi više visprenosti. Zato me ona moja curica toliko oduševljava. Taj polet nevinog djeteta, još nesvjesnog svog svijeta oko sebe. Njena zaigranost, radost i živost... Još me to pomalo drži.
Inače... nekad mi bude toliko teško, kao da mi je stijena pala na pluća. Stegne me pa se počnem gušiti, daviti nasuho. Nemam zraka. Oblije me leden znoj i počnem se gubiti. Ne znam gdje sam, a nekakav strah me preplavi. Bojim se... A onda to bude toliko snažno da sam se već počeo bojati da ću se opet početi bojati. Ne znam ni sam ni čega , ni koga, ni zašto. Dođe mi to tako ponekad.
Jednom sam, recimo, izašao sa Selmom u šetnju. Bilo je ljeto i divna noć. Šetali smo gradom. Glavnom ulicom. Bila je gužva, k'o i obično ljeti. Na jednom trgu održavao se neki festival. Bila je postavljena pozornica pa smo odlučili da poslušamo nekoliko pjesama. Sve je bilo super dok na scenu nisu izašli neki klinci i počeli repertoar "ratnih hitova", pjesama koje su mi nekad bile duševna hrana, poslastica nakon treće smjene u memli rovu. Gledam ih tako, a u meni k'o u limenom buretu odzvanja:
"Ako se zlo dogodi
ako me noćas pogodi
ja neću od smrti umrijeti
ja ću umrijeti od ljubavi
Jer ja sam vojnik sreće
mene metak neće
možeš mi ubiti ljeto
al' živjeće proljeće..."
Naviru mi sjećanja: Bio je to još jedan od onih dana kada smo pognuti trčali kroz blato tranšea dok su iznad nas fijukale granate. Treštalo je sa svih strana. Malo, malo pa zalegneš. Kući sam znao doći k'o svinja, sav blatnjav, smrdljiv i slomljen. Ali živ. Živ kao nijedan od onih mojih što su raskomadani... pobijeni... izranjavani.
MJESTO ZA MENE
Ne, ne smijem se pustiti tom osjećaju, mislio sam, ali me spopadalo.
Trešte neki agresivni tonovi, paraju mi mozak pa pomalo tupo gledam oko sebe. Puno je. Kroz izmaglicu cigareta gledam lijevo. Ženske đuskaju. Ova jedna je glavna. Sićušna i vižlasta, skače k'o vrelom vodom oparena.Sve se trese na njoj... Vrti mi se od svih pogleda što kolutaju prema njoj, ali njoj to godi pa još više maše okruglom stražnjicom, treska prsima i pomno prati ko je sve guta očima.
Pogledam desno. Za okruglim stolom veselo društvo... On na nogama, njiše se k'o na vjetru. Ruke dig'o uzrak i nešto trabunja. Gledam kad će onu čašu proliti po nekome u onoj gunguli. A svi su lijepi. Nalickani i dotjerani. I skupo obučeni. Pa samo od njegovog sata moja bi Selma godinama gozbe pravila.
Kontam, možda je vrijeme da kupim prnje. Nije ovo mjesto za mene...
Samo što sam to pomislio, obuze me neki nemir. Opet sam bio pun snage, testosterona i adrenalina: "Jebem vam sve! Sve ću vas pobiti! Gdje mi je hekler?! Gdje je?", vikao sam okolo, ne videći više ni Selmu niti ikoga poznatog.
Sve neke karikature oko mene, iskrivljena lica..."Bando bjelosvjetska!", vrištao sam misleći kako su nas sve porobili. Ovo nisu oni lijepi ljude za koje sam bio spreman poginuti... Ova svjetina oko mene, ovo je ludilo, ne može biti istina...
- Polako, jarane. Ako hoćeš, odvest ću te ja kući - reče mi neki momak.
Djelovao je još i normalno, Vrebao sam okolo. Gdje mi je Selma? Ako je sad ne bude, ne znam šta ću. Dođe mi da ih sve pobijem, gade mi se, mrzim ih... Žderu i loču... Nemaju oni pojma! Ništa ne znaju!
Ovu zemlju je obuzeo vrag... Sotona! Krvnici!
- Smiri se, dušo - opet mi prošaputa. Da, da... Bila je to moja Selma. Zagrlila me je pa smo kolima Hitne stigli u bolnicu. Bila je tu i policija, ali se ne sjećam baš previše toga. Dali su mi neku injekciju pa sam utonuo u san...
Probudio sam se u postelji. Sam. Gledam u plafon. Nigdje nikoga oko mene. Kontam, možda je bolje da ovdje ostanem. Da, da. Ostat ću ovdje, među ovim masnim bolničkim zidovima. Što da idem kući? Niti ja više mogu gledati oca kako se već mjesecima od života rastavlja, niti on mene više gledati može kako se valjam s kauča na kauč, iz ćoška u ćošak... Volim Selmu... volim i onu svoju bogdicu slatku, ali...
Satran sam. Umjesto da ja njima sad pomognem, sišem im krv k'o parazit. Ni posla, ni pameti, ni snage. Ništa! Samo tuga i jad.
Znam... Umrijet ću ovdje. Bit će im bolje tako... Briga manje. Trošak manje...Jeste, to ću uraditi...
Odlučno sam zatvorio oči i čekam... Neću da dišem. Zaustavljam dah i žmirim, ali sad mi se neke druge misli roje.
Možda je bolje da opljačkam banku. Selma mora vratiti još 4.250 KM. Valjda ću ukrasti više. Možda će i ostati nešto pa, eto, nek' me sahrane i nek' njih dvije malo života osjete. Šta će sa mnom! Samo sam im teret. Nikakva korist.
BIT ĆU BOLJI
Nikad prije nisam krao. A možda sam trebao. Odavno me već savjest grize što nisam, k'o neki, opuhao svaku kuću kroz koju sam prošao. A ja budala... Mislio sam da branim ovaj grad... da branim sebe, svoju kuću.
Zato ću sad da ukradem, da nadomjestim barem malo od svega što nikad prije uradio nisam. A štošta uradio nisam.
Nisam, recimo, nikada ni radio. Osim one tri godine i 56 dana vojnog staža, u knjižici mi ništa više ne piše... Kome trebam ovakav? Ne trebam ni samome sebi.
Opet sam stisnuo oči i zaustavio dah.... Da mi je umrijeti... Molim boga da me nosi... nek' me spasi, nek' me uništi... Samo da više ne budem ovdje.
Ne mogu da gledam ni Selmu. Nikada je nisam odveo na more. Nikada. Prvo smo se zaljubili u ratu kad nigdje ionako maći nismo mogli. Poslije je počela borba, i dugo smo hodali... Vjenčanje je, praktično, stiglo kad više nije ni bilo bitno. Stalno smo to odgađali. Čekali neko bolje vrijeme, povoljniju klimu... Šta ja znam.
A onda je došlo i dijete... Šta sam njemu, curici svojoj malenoj, priuštio? Samo strah i traume kada noću vrisnem... kada se preko dana valjam po kauču bez volje da joj pridržim lutkicu dok je ona sprema za šetnju...
Umrijet ću. Bit ću tada bolji... Neće me više spominjati kao onog tamo, s onim njegovim...
- Granata je zveknula k'o grom iz vedra neba. Začuo se samo prasak, a onda zapomaganje. Detonacija me tresnula o zid bunkera pa nisam odmah znao šta se dešava... Došao sam sebi za nekoliko trenutaka. Oko mene gomila daski, zemlja i dim... I čizma. Vojnička. Desna. Iz nje izviruje potrgano ljudsko meso... Koža se razlistala, visi, krv još curi iz nje. Instinktivno sam je uzeo u ruke i ponio... Niti znam čija je niti gdje je to nosim. Granate i dalje fijuču... i pam rastura. Trčim s onom čizmom u rukama. Po meni kaplje ona sluzava tečnost... Ne mogu da dišem. Strah me je. U ušima mi bruji, znoj me obljeva, srce mi u grlu udara, a niz kičmu led...
(Piše: Dž. Z. J)
