EKSKLUZIVNO: NATTY, 30-GODIŠNJA LEZBIJKA IZ SPLITA: NIJEDAN GEJ, DA MOŽE BIRATI, NE BI BIO GEJ

EKSKLUZIVNO  Natty, 30-godišnja lezbijka iz Splita

NIJEDAN GEJ, DA MOŽE

BIRATI, NE BI BIO GEJ

 Homoseksualnost nije stvar izbora / Teško je, strah me osuda i odbacivanja, a i batina / "Gay pride" nema veze s iskazivanjem svog seksualnog identiteta / Najveći je problem to što homoseksualci nemaju legalno pravo da svom partneru budu član obitelji / U svakoj vezi se radi o povjerenju i privrženosti, o ljubavi prema partneru kao prema osobi

- Možeš me zvati Natty. Obožavam slušati muziku i gledati filmove, obožavam prirodu,  vožnju biciklom i tako te stvari... Volim čitati krimiće... Mislim da izgledam kao neka prosječna osoba, imam ponešto viška kilograma, ali ništa pretjerano. Imam smeđu kosu i volim se smijati, mislim da smješak sve liječi - kaže 30-godišnja dječija  animatorica iz Splita, koja je pristala da u razgovoru  za www.blogaranje.blogspot.com otvoreno govori o svojoj homoseksualnoj orijentaciji.

Kroz filmove i TV stvara se određena slika o homoseksualcima i lezbijkama. Reci mi koliko ima istine u tome?

- Ta je slika poprilično tačna, ali ne posve. Kad ljudi pomisle na homoseksualne, obično vide frikove perverznjake i tako, ali nije to baš slučaj. Homoseksualci su ljudi koji žive svoj život i imaju iste snove, planove, osjećaje i način života kao i heteroseksualci... sve ono što je u ljudskoj prirodi...

 Zašto je dobro biti gej?

- Biti gej je dobro zato što te uči kako da budeš jaka i sposobna osoba u ovom svijetu.

OPASNO PO ŽIVOT

A zašto nije dobro biti gej?

- Nije dobro biti gej zato što je to, nažalost, još opasno po život. Još svjedočimo brojnim samoubistvima i ubistvima iz mržnje. Život je definitivno mnogo izazovniji za jednu gej osobu.

Opiši svoj prvi "gej osjećaj", kako si postala svjesna svoje "drugačije" seksualnosti?

- To je bilo u tinejdžerskim godinama, viđala sam se sa jednim dečkom, ali je tu nešto jako falilo, a onda sam shvatila šta fali kada sam jednu curu iz grupe počela gledati na drugačiji način. U biti, sviđala mi se od početka.

Kako si tada reagirala na svoju seksualnost?

- Teško mi je bilo prihvatiti tu činjenicu, htjela sam da je to neko drugi, a ne ja, a najteže mi je bilo reći roditeljima.

Kako su oni reagirali?

- Hm... da vidim... mama je to prilično tragično primila... Imala sam osjećaj kao da sam joj  upropastila život... ali s vremenom, nije da je baš prihvatila moj način života, ali jeste mene kao takvu... Uvijek je bila tu za mene, i tata na neki način, mada me i dalje pokušava spojiti s dečkima.

Jesi li vjernik, katolik?

- Odrasla sam u katoličkoj obitelji i da, vjernik sam, ali ne vjerujem u sve što Katolička crkva uči. Homoseksualnost se ne bi trebala doživljavati kao bolest, jer to nije. To je seksualna orijentacija...

Kako proživljavaš jaz između tradicionalnog, religijskog i svoje homoseksualnosti? 

- Na mene ne utječe previše taj jaz, jer imam svoja uvjerenja kojih se držim. Mislim da je to gubitak Crkve, jer to doživljavam kao diskriminaciju od Crkve. Uvjerena sam da nas Bog sve jednako voli...

Kako se osjećaš kao gej u Splitu?

- Biti gej u Splitu je jako teško. Ne samo zato što je diskriminacija snažna nego i zato što  većinu svog života provedeš pretvarajući se da si neko drugi. Znači, ne možeš biti svoj. To na većinu ljudi ostavlja emocionalne posljedice.

Čega se tačno plašiš? Društva i okoline? Osuda? Batina? Zaraznih bolesti?

- Mislim da je moj najveći strah od osuda i odbacivanja... a i batina donekle... Teško je biti gej... Smatram da svaka gej osoba, da može birati, nikada ne bi bila gej... Zato me ljuti kad ljudi kažu da je homoseksualnost stvar izbora... Nije.

Kakav je život gej populacije u Hrvatskoj?

- Rekla bih da je veoma zatvoren, ali vrlo aktivan.

Imate li posebne klubove, mjesta okupljanja i gdje?

- Određenih mjesta okupljanja nema, postoje organizacije, ali nema određenih mjesta na koja bi dolazila samo gej populacija.

Šta nedostaje gej populaciji u Splitu?

- Definitivno više događaja, mjesta za okupljanje za koja se zna da su to gej okupljališta, za sada... Mada fali više od toga, ali da to postoji, život bi već bio lakši, jer bi ljudi počeli imati neki osjećaj pripadnosti.

Ljetos se diglo dosta prašine zbog Parade ponosa u Splitu. Zašto je toliko bitan "Gay pride", to
 javno veličanje seksualnosti kao intimnog čina?

- "Gay pride", prema mome mišljenju, nema veze s iskazivanjem svog seksualnog identiteta. Ako pitaš bilo koju gej osobu u Splitu ili općenito, reći će ti da ne voli ljudima govoriti da je gej.

Kako će se promijeniti tvoj položaj ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju naredne godine?

- Mislim da se ispočetka ništa neće promijeniti, ali je to definitivno korak prema napretku, recimo, što se tiče same gej populacije. Ne vjerujem da će vandalistički ispadi prema gejevima biti tolerirani u granicama kao do sada.

Šta očekuješ da dobiješ legalizacijom gej brakova?

- Legalizacija gej brakova je davanje istih prava svim ljudima. Dobili bismo poštovanje koje zaslužuje svaka osoba, ali i mogućnost da osnujemo svoju obitelj, da budemo legalno ovlašteni da donosimo odluke za druge članove obitelji. Najveći je problem to što gej partneri nemaju legalno pravo da svom partneru budu član obitelji.

OBITELJSKE VRIJEDNOSTI

Jesi li sretna?

- Ne mogu reći da sam sretna tu gdje živim kao gej osoba.

Jesi li sada u vezi?

- Trenutno nisam u vezi i baš i ne planiram biti, jer se homoseksualna veza, prema mome mišljenju, ne razlikuje mnogo od heteroseksualne. U svakoj vezi se radi o povjerenju i privrženosti, o ljubavi prema partneru kao prema osobi. Ja sam doživjela ljubav, ali i razočarenje... Kad sam mami rekla da sam gej, rekla sam joj i da se selim kod cure u koju sam se zaljubila i to joj je bilo teško prihvatiti. Najteže joj je, ipak, bilo vidjeti moju bol i borbu u svemu tome...

Kažeš da radiš s djecom? Jesi li u tom poslu imala neugodnosti zbog svoje seksualne orijentacije?

- Baš nikada u svom poslu nisam imala nekih neugodnosti, uglavnom zbog toga što svoj privatni život držim privatnim, ali su ljudi koji su i znali da sam gej, bili prilično super. Svoju  seksualnost držim za sebe.

Želiš li imati svoju djecu, potomke?

- Da, jako želim imati svoje dijete jednog dana, u pravom momentu.

Koliko ti je bitno da tvoja djeca nose tvoj genetski kod, tvoj genetski potpis?

- Kada bih imala svoje dijete, najbitnije bi mi bilo da ono ima usađene neke vrijednosti koje ga čine pravom osobom, dakle obiteljske vrijednosti, sposobnost da poštuje druge, ali i da ima svoj stav...

LAŽNI GEJEVI

Poznaješ li gej populaciju iz BiH?

- Ne mogu reći da poznajem gej populaciju iz BiH, nažalost, ali poznajem veoma mnogo gejeva iz cijelog svijeta i svi imaju nešto zajedničko - toleranciju jedni prema drugima, strah, ali i veselje, posebne poglede na život.

U posljednje vrijeme pojavljuju se i lažni gejevi radi azila u zemljama EU i dalje. Šta misliš o tome?

- Nije mi to bilo poznato, ali nemam dobro mišljenje o tome da se ljudi predstavljaju kao nešto što nisu.

Da imaš čarobni štapić i da možeš nešto promijeniti u svom životu, šta bi to bilo?

- Vjerovatno bih promijenila činjenicu da više nemam povjerenja u ljude... Voljela bih da su ljudi malo iskreniji u vezi s onim što rade i osjećaju... To bih promijenila, da ljudi budu iskreniji jedni prema drugima.

Koja je tvoja poruka svijetu i mladima?

- Moja poruka bi bila: Budi zadovoljan sobom šta god da jesi i čime god da se baviš. Učini ono za šta ti razum kaže da je prava stvar. Ako imaš neki razlog da se skrivaš od drugih (jer, nažalost, razloga još ima, i to velikih, čak i po život opasnih), nikada se nemoj skrivati od samog sebe, budi ponosan na svoja uvjerenja. Budi uvijek bolja osoba i fer prema sebi, sve će drugo s vremenom doći na svoje mjesto.

(Autor: Džana Zimić-Jesenković)

NAJVEĆA TVORNICA LAŽI - ŠTA SE U BiH PROIZVODI

NAJVEĆA TVORNICA LAŽI -  ŠTA SE U BiH PROIZVODI

Zašto bh. narod finansira 136 ministarstava i bezbroj agencija, uprava, direkcija, raznih centara, vijeća, komisija, instituta...  Dok se Evropska unija trese od protesta obespravljenih radnika, u Bosni i Hercegovini golo roblje tiho mrmlja: Bolje rob nego grob

****


Najveća tvornica u Bosni i Hercegovini nije “Prevent”, koji zapošljava skoro 5.000 radnika, nego sve državne, entitetske, kantonalne institucije BiH.

Na državnim, entitetskim i kantonalnim nivoima postoji ukupno 136 ministarstava, i to raspoređenih na sljedeći način:

Bosna i Hercegovina – 9

Federacija BiH – 16
Republika Srpska – 16

Kanton Sarajevo – 12
Tuzlanski kanton – 12
Hercegovačko-neretvanski kanton – 11
Zeničko-dobojski kanton –10
Posavski kanton – 9
Unsko-sanski kanton – 9
Bosanskopodrinjski kanton – 8
Srednjobosanski kanton – 8
Zapadnohercegovački kanton – 8

POPRILIČNO SKUPI

Pored ovih institucija i Brčko Distrikta, postoji još bezbroj agencija, uprava, direkcija, raznih centara, vijeća, komisija, instituta...

U njima uglavnom rade državni službenici, namještenici, ali su brojni, a i poprilično skupi, i oni koji ne spadaju u tu grupu.

Naime, “članovi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, članovi Predsjedništva BiH, Vijeće ministara, ministri, zamjenici ministara, članovi Stalnog komiteta za vojna pitanja, sudije Ustavnog suda BiH, sudije Suda BiH, Ombudsmen BiH, glavni tužilac, zamjenici glavnog tužioca i tužioci BiH, pravobranilac i zamjenici pravobranioca BiH, članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, članovi Izborne komisije BiH, profesionalna vojna lica u institucijama BiH, guverner i viceguverneri Centralne banke BiH, generalni revizor i zamjenici generalnog revizora Ureda za reviziju finansijskog poslovanja institucija BiH nisu državni službenici.

Sekretari domova Parlamentarne skupštine BiH i sekretar Zajedničke službe Parlamentarne skupštine BiH nisu državni službenici.

Osobe zaposlene kao savjetnici članova Parlamentarne skupštine, članova Predsjedništva, predsjedavajućeg Vijeća ministara, ministara i zamjenika ministara, guvernera i viceguvernera Centralne banke nisu državni službenici” (Zakon o državnoj službi BiH).

MANIPULACIJA IMIDŽOM

Ipak, svi redom - i državni i nedržavni službenici, i namještenici – finansiraju se iz budžeta.

Samo na državnom nivou, u Agenciji za državnu službu BiH su 3.333 državna službenika (a to su oni sa minimalno VSS). To je podatak koji je objavljen na zvaničnoj stranici ADSBiH.

Nažalost, serviraju nam se samo djelimični i nepotpuni podaci kako bi se manipuliralo slikom i imidžom u javnosti. Jer, da nije zaista tako, svi bismo kao pjesmicu znali reći koliko tačno ministara, zamjenika ministara, direktora, predsjednika, savjetnika, službenika... sekretarica, referenata, čistačica plaćamo.

Znali bismo tačno i koliko novca mjesečno i godišnje izdvajamo za svakoga od njih pojedinačno, ali i ukupno.

Sigurno je samo da sve to košta užasno mnogo.

A zašto iz budžeta izdvajamo toliki novac za vlast? Šta to ona proizvodi pa da nam tako nužno treba? Jesu li sve laži koje nam serviraju zaista vrijedne baš toliko novca?

Kada samo jedan mjesec ne bi primili plaću, bismo li mogli otvoriti barem jednu fabriku? A tek od njihove godišnje plaće šta bi se sve dalo napraviti...

Ali...

OBESPRAVLJENI RADNICI

Dok se Evropska unija trese od protesta obespravljenih radnika, na čija je pleća, pored njihovih života, pao i trošak održavanja države, kod nas, u Bosni i Hercegovini, sve je sjajno i bajno.

Ovo malo zaposlenih svakog jutra revnosno odlazi na posao i vrijedno radi kako bi svi naši ministri i ministarke i sva njihova svita pomoćnika, zamjenika, stručnih savjetnika, viših stručnih saradnika, stručnih saradnika, namještenika... redovno dobili plaću, paušal, topli obrok, regres, 13. plaću, godišnji odmor, zdravstvenu zaštitu...

Na grbači su im i penzioneri, vojni penzioneri, studenti, đaci... Da ne govorimo o kreditima – onim državnim, federalnim, kantonalnim, općinskom, privatnim, ličnim, komšijinim, koleginim... školarinama, užinama, džeparcima...

Ali nema boljeg radnika od bh. radnika.

Platiš mu 40, a on odradi 60 sati sedmično. Daš mu 18 radnih dana godišnjeg odmora, a on pita šta će mu - da se uvali u trošak kako bi se sedam dana sa ženom i dvoje djece pržio na suncu i sav izgoren i crven u ranama valjao po kamenju neke plaže na Makarskoj rivijeri? Pa nije lud! Neka ga, neka radi.

Kao kroz maglu sjećam se kako su nekada ponosni građani ove naše zemljice čuvali svoj ljudski integritet, odvažno tvrdeći: BOLJE GROB NEGO ROB.

Danas, nažalost, oko sebe vidim samo golo roblje, koje tiho mrmlja: BOLJE ROB NEGO GROB.

Još je gore to što se na horizontu ne nazire niko ko bi uzviknuo: NI ROB NI GROB!

(Autor: Džana Zimić-Jesenković)

BOSNIAN WOMEN BLUES

BOSNIAN WOMEN BLUES

BAM-BAM, BAM-BAM

Kada je prije nekoliko dana nakon kratke i teške bolesti preminula jedna zaposlenica banke u Sarajevu, u novinama je, naravno, osvanula smrtovnica, obavijest o dženazi i ukopu... 

Sutradan, na posljednjem ispraćaju na Faletićima pojavili su se samo njeni bližnji i niko od kolega bankara. Na njenom mjestu u kancelariji već je bila jedna nova - mlada, lijepa, vitka i dotjerana. Spremna da iskoristi svoju šansu i zgazi sve pred sobom kako bi sutra sjela u kancelariju na 5. spratu i zavladala cjelokupnim platnim prometom unutar svog odjela...

No, to ipak ne znači da umrlu kolege nisu poštovale. 

U rijetkim trenucima slobodnog vremena spominjali su je i danima poslije.

Jedni su žalili i nju i sebe, jer rade u bezdušnoj firmi gdje je odjel Human Resource toliko human da ni sjećanje, komemorativni spomen na mrtve, nije mogao objaviti. Možda je 20 KM za objavu u dnevnoj novini prevelik izdatak za najbolju banku u BiH. Drugi su joj zavidjeli što se riješila životne muke i konačno pronašla spokoj za kojim svi čeznu. 

Oni, na svoju žalost, još nisu stigli na red pa i dalje moraju otplaćivati svoj kredit i prodavati nove. Zato čvrsto guzicama pritiskaju stolice, poslušno glavom kimaju šefovima na mjesečnim brifinzima o teambuildingu, luđački kucaju po tastaturama te ljubazno klijentima objašnjavaju kako nisu kreditno sposobni za zamjenski kredit pa će onaj stari, po kamatnoj stopi od 10,45% godišnje na ostatak duga (što je cca. oko dvije trećine osnovice) morati otplaćivati dok ne skapaju, jer im je recesija pojela i topli obrok.

I mada ih na tren dirne očaj ovih nesposobnjakovića, u tom naleti kvalitetan klijent pa se k’o leptirići uzlepršaju oko njega, a u zjenicama im se, ako se malo bolje zagledate, zacakli normometar - valja u jednom mjesecu prodati tri kredita, 5-6 kartica (što debitnih, što kreditnih), nekoliko osiguranja... a ako još dovedu novog klijenta... u glavi im odmah zazvoni - BAM-BAM, BAM-BAM, OTPLATIT ĆU SVOJ STAN.

Zato se onog dana na humki okupila tek šačica muškaraca. No, samo su dvojica - muž i sin - zaista bila ucviljena.

Nije prošla ni četresnica, a obojici im od one iste banke gdje im je rahmetli supruga i majka život ostavila, stiže obavijest o prinudnoj naplati. Žena umrla, a ni svoj kredit kod svoje banke nije otplatila. 

Šta je pedeset i kusur godina! Pa čovjek može još riljati, ko bi rek'o da neće dočekati 65. rođendan i penziju, po novom prijedlogu zakona.

BAM-BAM, BAM-BAM, HOĆU LI, BOŽE, OTPLATITI SVOJ STAN... zuji mi u ušima...

(Autor: Džana Zimić-Jesenković)

BOSNIAN WOMEN BLUES

(Uputstvo: Ova pjesmica pjevuši se uz muziku “Zenica blues” “Zabranjenog pušenja”)

U penziju ako krenem ja

imat ću još kredita

lokalni bankar rek’o hipoteka,

hipoteka nek’ se aktivira

lokalni bankar rek’o hipoteka,

hipoteka nek’ se aktivira

Tužna je moja sudbina,

banka me je ubila

kamata mi presudila

ne razumiješ ti to, druže

banka sve je uzela

Danas, druže, radim, rintam k’o luda

sanjam da mi život bude nula,

da ne budem više dužna

U penziju ako krenem ja

imat ću još kredita

lokalni bankar rek’o hipoteka,

hipoteka nek’ se aktivira

lokalni bankar rek’o hipoteka,

hipoteka nek’ se aktivira

UJEDINJENI NARODI NAJAVLJUJU

POČINJU IGRE GLADI

 


Šta ćemo (danas) jesti, jedno je od gorućih pitanja na planeti odvajkada * Za Bosance i Hercegovce kriza s hranom traje još od '92. prošlog stoljeća

 

Šta ću za ručak, svakog dana razbijam glavu. Samo da mi neko hoće reći, da se ne ponavljam, k'o da bi mi pola posla obavio.

A onda, tamam kad sam negdje pri kraju kuhanja, još, eto, samo da stol postavimo i za desetak minuta slistimo ono oko čega, čini mi se, izdangubih cijeli dan, pomislim - je li moj život baš toliko jadan kad ga vječito provodim s istom dilemom...

No, upravo to pitanje - šta ćemo (danas) jesti - jedno je od gorućih na planeti odvajkada. U se, na se i poda se! Za ovo drugo i treće još ćemo se i snaći, ali čime ćemo napuniti stomake, to danas, izgleda, malo ko zna.

VRIJEME OSKUDICE

Ujedinjeni narodi najavljuju kako će 2013. biti obilježena globalnom krizom s hranom, izazvanom, navodno, nepovoljnim vremenskim uvjetima.
Kao da nam ova ekonomska nije bila dovoljna...


- Nedostatak hrane srušio je i prijašnje civilizacije. Mi smo na istom putu. Sada je svaka zemlja za sebe. Svijet živi od danas do sutra... Ulazimo u novu eru povećavanja cijena hrane i širenja gladi. Zalihe hrane svugdje su sve manje, a svijet iz vremena obilja ulazi u vrijeme oskudice. Geopolitika hrane postaje važnija od geopolitike nafte – upozorava i Lester Braun (Brown), osnivač i predsjednik Centra za istraživanje Zemlje u Vašingtonu, guru ekološkog pokreta, jedan od najutjecajnih svjetskih mislilaca, autor desetina knjiga, od kojih je posljednja, pod nazivom “Full Planet, Empty Plates: The New Geopolitics of Food Scarcity” objavljena prošlog mjeseca.

No, za skoro 4 miliona Bosanaca i Hercegovaca, osim za onih 85 multimilionera, odavno je 2013., još od ‘92. prošlog stoljeća.

Nisam zaboravila cjelodnevno čekanje u redu za vodu pod kišom granata i snajpera... - mnogi i danas koriste ratne kanistere zbog redukcija.

Nisam zaboravila ni vijetnamski bijeli keks iz smeđih limenih kutija, “strašno dobar za razvoj djeteta”... - Neki bi ga jeli i danas, poslije još dvadeset godina.
Nisam zaboravila ni lunch-pakete pune "hamova", ikar, bingo kad izvučeš "chicken a la king"...

Nisam zaboravila ni patnje onih u Goraždu... bez soli, brašna, šećera... a nisam zaboravila ni one iz zbjegova... bez igdje ičega.

Poznajem neke ratne trudnice koje su sanjale današnje šoping-centre, rafe pune hrane, kupovinu fasunge do iznemoglosti... Danas kroz megasamoposluge prolaze žmireći, kukaju kako ove jeseni na pijaci nema graha, krompir je preskup, a zima jos nije ni počela...

Žale se i pijačari...

Hranu, kažu, prodaju za badava, ali džaba. Narod ni za to nema para. Marka k'o tepsija.

Ali, hajd' što je narodu špajz već decenijama prazan, nego ni država ni entiteti nemaju robnih rezervi. Srk mlijeka i liz neke konzerve po glavi stanovnika slobodno neka ostave sebi.

UMIJEĆE RASTEZANJA

Prije izvjesnog vremena na jednom internetskom forumu povela se vrlo konstruktivna rasprava o tome kako preživjeti tri dana sa 10 maraka. Ne zna se ko je gladni autor teme - da li neki neiskusni student ili tek prepredeni bh. penzioner koji bi tako da glorificira svoje umijeće rastezanja jednocifrenog dnevnog budžetića (Pa Eskimi već odavno proučavaju kakvi su to trikovi uz pomoć kojih uspijevaju preživjeti ovoliko vremena, a sudeći prema prognozama, svi ćemo uskoro tražiti baš tu formulu uspjeha).

Bilo je tu raznih prijedloga, od onoga da gladuješ 2 dana pa se trećeg najedeš ćevapa i pola kile bureka do onih da za te pare kupiš pile, po komad nekog voća-povrća... posudiš od komšije malo brašna, šećera...


Ko nas to laže pričama o tome kako su “Igre gladi” ("The Hunger Games") avanturistički film o apokaliptičnom svijetu budućnosti? Pa apokalipsa već odavno traje, samo... jedni se bore za koru suhog hljeba, a drugi za kajmak.
Broj korisnika narodnih kuhinja konstantno se povećava... Samo ih salmonela, kažu, može reducirati.

Godinama već u prvi mrak gledam ljude koji rovare po kontejnerima u potrazi za koricom hljeba ili svežnjem u koji samilosni spreme kakve nekvarljive hrane... Skoro da se otimaju sa psima... Još malo pa će i oni početi gristi... ne od bjesnila, već od praznih trbuha.

A možda su i sami krivi. Nekad se, recimo, sijalo, barem po saksijama. Ja se, evo, sjećam 2 paprike i jednog paradajza s balkona. Uh, kakva je to gozba bila!
A pričaju mi da su u davna vremena u Bosni i Hercegovini dobro rađali i krompir, šljiva, jabuka... Žitna polja su postojala. I vinogradi.

Ljudi su se, kažu, i stočarstvom bavili, imali stoku, konje, goveda... Bilo je mesa, džemova, sokova...

Danas oranica nema... A ni autohtonog sjemena. Nema sela, skoro ni gradova.
Za bosanske specijalitete kažu da su to roštilj, pečenje, pita... Najviše se ipak izvan kuće jedu kifle, sendviči i pica - na komad.

Šta li su, onda, sogan-dolma, sarma, japrak, šiš-ćevap, pekmez, baklava, tufahija...

- Ako nemate hljeba, jedite kolače – izjavila je svojevremeno Marija Antoaneta.

Boljih savjeta nemaju ni naši vlastodršci. Najavljuju poskupljenje svega i svačega, smanjivanje plaća te još otkaza, a mene samo jedno zanima: Šta ću za ručak?

Neku konzervu? Zaleđeno? Kesicu? Ili ništa? Šta znaš... dolazi ta 2013., možda je bolje preskočiti ručak. Barem ću biti vitka, lijepa i zgodna.
Od sad samo užina. I to po mogućnosti neka genetski modificirana (GMO). Sa pesticidima, ta je najbolja - ni okusa, ni mirisa, al' neka je želudac pun.
Ne mogu da slušam prazna crijeva...

(Autor: Džana ZIMIĆ-JESENKOVIĆ)