A LA ADŽO

Vrijeme je brzo prolazilo i odjednom je biološki sat želuca, ispranog slanim morem, plivanjem i izležavanjem na vrelini, natjerao sve da se poredaju po peškirima i iz svojih šarenih mini frižidera izvade sendvičiće od mocarele, tunjevine, trapista i paradajza... Neki su više voljeli grožđe, breskve i sladoled, a meni moja majka reče: "Adžo nam je spremio pretis-lonac punjenih paprika."  "Mama, nemoj, molim te", preklinjala sam

Na šporetu je šištao pretis-lonac, a cijelom kućom širio se opojni miris dolme, ljutih paprika punjenih mljevenim mesom u sosu od paradajza... Mmmmmmm.... Snažno sam raširila nozdrve, udišući duboko omamljujući podsjetnik na djetinjstvo, na jedno ljetovanje.

Truckali smo se pozajmljenom svijetloplavom bubom, kuhajući se na plus četrdeset i veselo vrišteći u svakom tunelu na putu od Sarajeva do Mostara, a kada bismo stigli na Jadransku magistralu, još od petlje u Pločama brat i ja utrkivali bismo se ko će prije vidjeti  ustreptalo plavetnilo na horizontu što se u vrelo podne slabo razuđivalo od neba... No, kad bi se u daljini ukazao kakav brod, posebno neki golemi bijeli kruzer, dilema više nije bilo.

- More! More! Stigli smo...

GLAVNI KUHAR

Te smo godine ljetovali u Neumu ne zato što smo obožavali stjenovite plaže, vijugavu ulicu što se strmoglavo spuštala prema kupalištu ili zato što su na lokalnoj pijaci Česi za "črvenu" prodavali sve i svašta... nego zato što je mamin amidža, adžo, kako smo ga mi, sva djeca u familiji, zvali, cijelo ljeto imao na raspolaganju kuću Ferijalnog saveza kao glavni kuhar.

Meni je, zapravo, bilo svejedno hoćemo li biti u najluksuznijem apartmanu, limenom kontejneru s krevetima na sprat ili u jednom od šatorčića što su se, kao pod konac, nizali u hladovini borovine. U njima su uglavnom bili studenti i  uvijek mi je bilo pomalo sablasno proći tim puteljkom ranim jutrom dok su iz skoro svakog virile bose noge, zgužvane limenke piva, potrošene šprice, škije, pokoja čupava usnula glava...

A znala sam ustati u cik zore. Ne da ne volim spavati nego bi me vazda pronašli oni najsićušniji komarci... Zujali bi mi oko nosa, uha, glave, pa slijetali na rame, nogu... a najgore bi bilo kad bi mi se zavukli pod čaršaf i napravili gozbu od koje bih ujutro, sva crvena, izobličena i od svrabeža sluđena, završila u Hitnoj.

Neumsku plažu tog ljeta nismo ni vidjeli nego bismo svakog jutra pozajmljenom svijetloplavom bubom jurili do Prapratnog, pješčane uvale bez ijednog zelenog zaklona od sunca, ali sa predugim plićakom u kojem su se djeca, oni malo stariji, a i oni najstariji bezbrižno mogli brčkati i plivati cijeli dan. Moj mlađi brat navukao je na sebe svu moguću opremu - naočale, puhaljku, mišiće, šlauf, peraje i mrežicu za ribolov i po cijeli dan takav je skakao sa mini betonskog mola na lijevoj strani uvale. Navečer ništa ne bi čuo od morske vode u ušima, ali bi, zato, sretan i bezbrižan zbog obilnog ulova dagnji s obližnjeg kamenjara, brzo zaspao.

Te su nam dagnje poslije ostale duboko urezana uspomena. Poslije sedam dana uzavrela svijetloplava posuđena buba samo je meni smrdila, toliko da bih stalno povraća. Cijelim putem do Sarajeva prozor je širom bio otvoren i vjetar me šibao po licu, a ako bi ga samo na sekund zatvorili, ja sam već dušu ispuštala. Prezrivo su me svi gledali - šta ja tu, mala šmizla, izmišljam? Čuj smrdi!? Čuj danfa!? Pa zar poslije tako odličnog odmora...

A onda je tata otišao u autopraonicu i vratio se kući sa plastičnom kutijom punom nasuho, u vrelini bube uvijek parkirane pod užarenim suncem, skuhanih školjki od prije sedam-osam dana...

CRVENA PEDALINA

Ja sam se voljela cvariti na uzavrelom pijesku i promatrati plažu oko sebe.

Jedna gospođa s crnom unutrašnjom gumom s točka nekog kamiona opasanom oko sebe graciozno je šetala plićakom, praveći se kako pliva ženski. Kad se malo okuražila, uvjerivši i samu sebe da je savladala tajne vještine plutanja na vodi, skinula je svoj morski rekvizit i taman kad je počela očijukati s nekom gospođom pored sebe, iza leđa joj se približi jedna crvena pedalina sa mlađahnim Švabom za kormilom i ona upade naglavačke u vodu. I poče vriska, bjesomučno lupanje i rukama i nogama po vodi, krkljanje i kašljanje, prskanje na sve strane... Gospođa potom k'o delfin skoči na jedan kraj pedaline i snažno je obgrli i nogama i rukama. Cijela se uvala uzbunila, a kad ju je onaj Švabo, sav isprepadan, jedva podigao na noge, voda joj je zapljusnula tek malo više iznad koljena.

Bila je tu i grupa neke mlađarije, Francuza i Italijana. Kako sam ih samo zaljubljeno gledala. Svi lijepi i zgodni, mišićavi i preplanuli, u dizajnerskim kupaćim gaćama, igrali su odbojke u vodi, stalno se smijali, jedni drugima dobacivali... Baš sam tada htjela da budem desetak godina starija i da budem neka Italijanka iz njihovog društva... kad se plažom prolomi vrisak... urlik... i svi zaprepašteno pogledasmo u dugokosu djevojku u žutim gaćicama kako zanosno izlazi iz plićaka, psujući nekom sićušnom starčiću koji je, glave dopola umočene u vodu, škiljio sitnim očima.

- Seljačino jedna! - vikala je korpulenta ženska ogromnih grudi koje su joj se njihale lijevo-desno, gore-dole dok je iz mora izlazila.

Čiča je, valjda, štipnuo pa ona sad, povrijeđena, demonstrativno pičkara, bogara i galami... a svi je blijedo gledaju, pitajući se šta hoće sada.

Vrijeme je brzo prolazilo i odjednom je biološki sat želuca, ispranog slanim morem, plivanjem i izležavanjem na vrelini, natjerao sve da se poredaju po peškirima i iz svojih šarenih mini frižidera izvade sendvičiće od mocarele, tunjevine, trapista i paradajza... Neki su više voljeli grožđe, breskve i sladoled, a meni moja majka reče:

- Adžo nam je spremio pretis-lonac punjenih paprika.

- Mama, nemoj, molim te - preklinjala sam je da me ne obruka pred punom plažom i već sam se počela crvenjeti, zamišljajući sofru i tanjire i escajg, pa još salatu i čitav hljeb, a obavezno i nazubljen nož i solanicu uredno raspoređene po mekanom sitnom zlatnožutom pijesku...

- Dobro, dobro - reče mama smijući se i onda krenusmo uzbrdo dvjestotinjak metara bježeći od začuđenih pogleda turista, Francuza, Italijana, Nijemaca, Evropljana...

Paprike su krišom, u zaklonu jedne stare masline i širom otvorenih vrata svijetloplave pozajmljene bube, zbrisane sa lica Zemlje. Poslije smo na plaži svi bili mnogo sretniji, mirniji i zadovoljniji. A ja samo do sutra u isto doba. Onda je u pretis-loncu bilo cijelo pile, i krompir sa puno safta...

(Piše: Džana Z-J)