BIJELA BAJKA

U davna, davna vremena postojalo je negdje jedno kraljevstvo. Nekada je tu živjelo mnogo sretnih ljudi, žena i djece. Uvijek je bilo sunčano, toplo i veselo sve dok princ, kraljev sin, dječak crne kose i zelenih očiju, nije narastao u mladića - izuzetno lijepog, pametnog i poštenog.

U blizini kraljevstva postojala je jedna planina. Uvijek je bila prekrivena snijegom, čak i ljeti. Zvali su je Bijela planina. Pričalo se u tom kraljevstvu da tu živi neka vila. Bila je lijepa, visoka, blijedog tena i duge bijele kose koja se vukla po zemlji za njom kad bi kročila. Imala je crne oči i bila je zla. Nije imala prijatelja i nije voljela ljude. Ako bi se koji muškarac usudio ući u njen bijeli svijet,  zaprosila bi ga, a kako bi svaki odbio, pretvorila bi ga u pingvina, dok bi zalutale žene odmah pretvorila u sanate leda. Zato niko nikada nije prilazio Bijelog planini.

Jednog dana mladi princ odluči malo prošetati. Želio je obići čitavo kraljevstvo pa mu majka, kraljica, poruči da se ne zadržava dugo te da ni slučajno ne prilazi snijegu Bijele planine. Tako se mladić spremi i krenu... Dugo je šetao, obišao sva jezera, poljane i šumarke. Uživao je u cvrkutu pričica i toplini sunca. Sve oko njega bilo je šareno, živo, razdragano. Kada dođe do ivice svoga kraljevstva, gdje se zelenilo trave naglo pretvaralo u blještavu bjelinu, zaboravi mladi princ riječi svoje majke i, gonjen željom da sazna šta je to tako posebno u toj bjelini koju on nikada nije vidio, odluči da nastavi svoj put.

Prvo pomalo strašljivo zagrabi šakom jednu grudvu snijega i, oduševljen njegovom hladnoćom i svježinom, ohrabreno krenu dalje. Ali, nije dugo hodao kad se pred njim odjednom stvori prilika žene. Bila je to Bijela kraljica, zla vila o kojoj su ljudi pričali. Ona ga uljudno pozdravi. Na njenom sleđenom licu nije se moglo vidjeti da li je ljuta što joj je narušen njen ledeni mir.

Mladić otpozdravi i sav zbunjen, sjetivši se majčinih riječi, osvrnu se oko sebe kako bi pogledao koliko mu je blizu njegovo zelenilo. Ali, bila je to čarobna planina - iako je hodao samo nekoliko minuta, prešao je milje i milje i njegovo kraljevstvo se izgubilo s vidika.

Vidjevši ga tako neobično crnog i lijepog, Bijela kraljica odluči da ga uzme za svog kralja, jer joj je već odavno bilo dosadno. Ona ga primi za ruke i odvede u svoj dvorac od leda. večerali su sladoled i pili bijelo mlijeko, a onda ona upita mladog princa hoće li se oženiti njome. Princ je bio iz dobre porodice pa ne htjede uvrijediti Kraljicu i reče joj da će joj odgovoriti u zoru. Ona to prihvati i odoše na spavanje u svoje sobe.

Kada je ostao sam, princ odjednom osjeti hladnoću, priđe ogledalu u sobi i ugleda svoj odraz. Kosa i obrve bile su mu prepune inja, a vidio je i svoje zube kako cvokoću od zime. Pomislio je kako će se ovdje smrznuti i umrijeti te da mora brzo pobjeći. Ali, u tom času začu nekakav čudan zvuk koji je dolazi iz ledenog vrta. Pogleda kroz prozor i ugleda Kraljicu kako šiba dva pingvina, svoje sluge.

Pingvinu su cičali od bolova, a princ je zbunjeno promatrao taj vandalski čin. U tom trenutku u njegovu sobu uđe pingvin sobar da mu pripremi postelju. Princ ga upita zašto Kraljica šiba te jadnike, a on mu odgovori da je tako svake večeri, da Kraljica voli to da radi, jer joj, onda, srce i snovi budu ledeniji, a ona se tako osjeća bolje.

Princ se uplaši te odluči da ipak ne bježi, jer ko zna šta bi mu se moglo desiti. Leže da zaspi, ali ne mogaše. Dugo je razmišljao. Strah je bio jači od snova. Već htjede da se mislima oprosti od svog života, jer ne htjede se oženiti tom zloćom, kad se pred njim pojavi mali zeleni patuljak. Princ se još više uplaši.

- Ko si ti?
- Ja sam patuljak, sjaj iz tvojih očiju. Došao sam da ti pomognem. Sutradan reci Kraljici da te pusti u tvoje kraljevstvo da se još jednom pozdraviš sa svojima pa da će se onda oženiti njome. Kad ti ona ispuni želju, ti se brzo u svom kraljevstvu oženi prvom djevojkom na koju naiđeš. I njena čarolija i zlo će nestati.

Tako i bi. Sutradan u zoru Kraljica pokuca na vrata prinčeve sobe i upita ga šta je odlučio, a on joj odgovori da prihvata njenu ponudu samo ako mu dozvoli da još jedanput vidi svoje kraljevstvo i da se još jednom pozdravi sa svojima. Kraljica malo promisli, a onda reče da je bolje da odmah krene kako bi se što prije vratio te ga pomilova svojom dugom bijelom kosom po licu, a on se iznenada stvori na istoj onoj ivici svoga kraljevstva gdje je prvi put svojim šakama osjetio snijeg.

Obradova se princ i krenu natrag istim putem, a kad je već bio pred samim dvorcem, ugleda jednu djevojku i sjeti se patuljkove priče. Priđe joj princ, ali se razočara, jer je djevojka bila strašno ružna. Ipak, morao je uraditi kako mu je patuljak rekao pa je povede sa sobom na dvor.

Kada se princ pojavio, kralj i kraljica se veoma iznenadiše i obradovaše, jer prošla je već godina od kada je njihov sin otišao od kuće - tako je vrijeme brzo prolazilo na Bijeloj planini. Kralj i kraljica se još više obradovaše kad im princ reče da je odlučio da se ženi, ali kad ugledaše njegovu izabranicu, malo se razočaraše. Ipak, to je bio izbor njihovog sina i dadoše mu svoj blagoslov.

Kad je već sve bilo spremno za vjenčanje, iznenada se među svatovima pojavi i Bijela kraljica. Polako je kročila kroz gomilu i, kao je ona prolazila, tako bi sve što bi njena duga bijela kosa dotakla, ostajalo sleđeno. Naposlijetku, kad je sve zaledila, dođe do princa i njegove ružne izabranice. Pogleda ga svojim crnim očima, a nju ošinu tankom pletenicom svoje kose i pretvori je u santu leda.

- Želim da patiš kao i ja što sam i da osjetiš samoću i hladnoću u kojoj ja živim - reče Bijela kraljica, a onda nestade.

Princ se osvrnu oko sebe i shvati da je njegovo kraljevstvo postalo Bijelo kraljevstvo. Sve je bilo prekriveno snijegom i ledom, a njegovi podanici stajali su ukočeni kao ledene statue. Rastuži se princ što je ostao tako sam i poče proklinjati zelenog patuljka što ga nagovori da uništi svoje kraljevtsvo. I baš dok je razmišljao kako ga je zeleni patuljak prevario, pred njim sijevnu neka svjetlost i patuljak se stvori pored njega.

- Vidi šta si uradio - reče princ.
- Nemoj da se brineš. Tako se trebalo desiti. Reci mi, želiš li spasiti svoje kraljevstvo?
- Naravno. Ali, kako?
- Reći ću ti ja! Reću ću ti ja! - izgovarao je patuljak, skakućući u mjestu i stalno ponavljajući jedno te isto.
- Pa šta treba da radim? - upita snuždeni princ.
- Otići ćeš na ivicu svoga kraljevstva, suprotno od onoga mjesta gdje si prvi put sreo Bijelu kraljicu. Tu ćeš sagraditi iglo, i to svojim rukama. Kada prespavaš tamo, ujutro ćeš naći iglu na vratima igloa, a onda ćeš dozvati sebi Bijelu kraljicu i izbiti joj njom njene crne oči. U njima ona krije svoju toplinu i dražesnost. A onda će nestati čarolije i ti ćeš se oženiti svojom djevojkom.

Princ nije imao izbora te tako ponovo posluša savjet zelenog patuljka. Krenuo je na suprotnu stranu od onog mjesta gdje je prvi put sreo Bijelu krlajicu. Putovao je sedam dana i sedam noći, a sve je bilo bijelo i, činilo se, bez kraja. Osmog dana stiže do ivice svoga kraljevstva, na liticu ispod koje je počinjalo nepregledno more. Odmah se prihvati posla i poče rukama praviti kocke snijega i leda i redati ih jedne na druge.

Tri dana i tri noći princ je radio bez prestanka. Ruke su mu već bile pomodrile od hladnoće i nije ih više osjećao. Kad je završio iglo, konačno leže da prespava. Ujutro ustade  i nađe iglu na vratima igloa. Zgrabi je i steže, ne puštajući je iz šake, a onda glasno poče da doziva Bijelu kraljicu. Znao je da sada mora mudro postupiti, jer ovo mu je bila posljednja šansa. Kad se Bijela kraljica pojavi, on joj pritrča, poljubi joj ruku i reče da želi da mu ona bude žena. Ona se veoma obradova i reče da je znala da će mu osvojiti srce. Princ htjede da je poljubi i ona odmah sklopi oči, što princ brzo iskoristi i, umjesto poljupca, zabode joj iglu u oko.

Ona vrisnu, a u tom vrisku čuli su se osmijesi, radost, toplina i sreća koje ona nikada nije osjetila, a onda se raskomada na kockice leda i poče da se topi zajedno s Bijelom planinom, snijegom i ledom koji su bili prekrili prinčevo kraljevstvo.

Sve odjednom procvjeta, probuja opet onaj zdravi život, gromki smijeh i radost ljudi... Svi se obradovaše, a naročito princ koji, nakon što se oženio onom djevojkom, otkri da je to najljepša djevojka njegovog kraljevstva koju je Bijela kraljica bila začarala. Naravno, čarolija je prestala kada je djevojka dobila poljubac iskreno sretnog čovjeka kakav je bio princ.

Svi su bili sretni. Princ i njegova žena dugo su živjeli i imali mnogo djece. Nikada im nisu dali da jedu sladoled, a zeleni patuljak je još dugo vremena proveo s njima, pomažući im da uzgoje najljepše cvijeće svijeta.