STRATOKUMULUS

sanjala sam oblake

stratokumuluse

grudaste i bijele

po njima šetale 

siluete crne

gledam ja njih

gledaju one mene

onda hip pa hop

razlijepiše se

na livadi kraj mene

sitne mrlje od tinte

ispljuvak iz olovke

A LA ADŽO

Vrijeme je brzo prolazilo i odjednom je biološki sat želuca, ispranog slanim morem, plivanjem i izležavanjem na vrelini, natjerao sve da se poredaju po peškirima i iz svojih šarenih mini frižidera izvade sendvičiće od mocarele, tunjevine, trapista i paradajza... Neki su više voljeli grožđe, breskve i sladoled, a meni moja majka reče: "Adžo nam je spremio pretis-lonac punjenih paprika."  "Mama, nemoj, molim te", preklinjala sam

Na šporetu je šištao pretis-lonac, a cijelom kućom širio se opojni miris dolme, ljutih paprika punjenih mljevenim mesom u sosu od paradajza... Mmmmmmm.... Snažno sam raširila nozdrve, udišući duboko omamljujući podsjetnik na djetinjstvo, na jedno ljetovanje.

Truckali smo se pozajmljenom svijetloplavom bubom, kuhajući se na plus četrdeset i veselo vrišteći u svakom tunelu na putu od Sarajeva do Mostara, a kada bismo stigli na Jadransku magistralu, još od petlje u Pločama brat i ja utrkivali bismo se ko će prije vidjeti  ustreptalo plavetnilo na horizontu što se u vrelo podne slabo razuđivalo od neba... No, kad bi se u daljini ukazao kakav brod, posebno neki golemi bijeli kruzer, dilema više nije bilo.

- More! More! Stigli smo...

GLAVNI KUHAR

Te smo godine ljetovali u Neumu ne zato što smo obožavali stjenovite plaže, vijugavu ulicu što se strmoglavo spuštala prema kupalištu ili zato što su na lokalnoj pijaci Česi za "črvenu" prodavali sve i svašta... nego zato što je mamin amidža, adžo, kako smo ga mi, sva djeca u familiji, zvali, cijelo ljeto imao na raspolaganju kuću Ferijalnog saveza kao glavni kuhar.

Meni je, zapravo, bilo svejedno hoćemo li biti u najluksuznijem apartmanu, limenom kontejneru s krevetima na sprat ili u jednom od šatorčića što su se, kao pod konac, nizali u hladovini borovine. U njima su uglavnom bili studenti i  uvijek mi je bilo pomalo sablasno proći tim puteljkom ranim jutrom dok su iz skoro svakog virile bose noge, zgužvane limenke piva, potrošene šprice, škije, pokoja čupava usnula glava...

A znala sam ustati u cik zore. Ne da ne volim spavati nego bi me vazda pronašli oni najsićušniji komarci... Zujali bi mi oko nosa, uha, glave, pa slijetali na rame, nogu... a najgore bi bilo kad bi mi se zavukli pod čaršaf i napravili gozbu od koje bih ujutro, sva crvena, izobličena i od svrabeža sluđena, završila u Hitnoj.

Neumsku plažu tog ljeta nismo ni vidjeli nego bismo svakog jutra pozajmljenom svijetloplavom bubom jurili do Prapratnog, pješčane uvale bez ijednog zelenog zaklona od sunca, ali sa predugim plićakom u kojem su se djeca, oni malo stariji, a i oni najstariji bezbrižno mogli brčkati i plivati cijeli dan. Moj mlađi brat navukao je na sebe svu moguću opremu - naočale, puhaljku, mišiće, šlauf, peraje i mrežicu za ribolov i po cijeli dan takav je skakao sa mini betonskog mola na lijevoj strani uvale. Navečer ništa ne bi čuo od morske vode u ušima, ali bi, zato, sretan i bezbrižan zbog obilnog ulova dagnji s obližnjeg kamenjara, brzo zaspao.

Te su nam dagnje poslije ostale duboko urezana uspomena. Poslije sedam dana uzavrela svijetloplava posuđena buba samo je meni smrdila, toliko da bih stalno povraća. Cijelim putem do Sarajeva prozor je širom bio otvoren i vjetar me šibao po licu, a ako bi ga samo na sekund zatvorili, ja sam već dušu ispuštala. Prezrivo su me svi gledali - šta ja tu, mala šmizla, izmišljam? Čuj smrdi!? Čuj danfa!? Pa zar poslije tako odličnog odmora...

A onda je tata otišao u autopraonicu i vratio se kući sa plastičnom kutijom punom nasuho, u vrelini bube uvijek parkirane pod užarenim suncem, skuhanih školjki od prije sedam-osam dana...

CRVENA PEDALINA

Ja sam se voljela cvariti na uzavrelom pijesku i promatrati plažu oko sebe.

Jedna gospođa s crnom unutrašnjom gumom s točka nekog kamiona opasanom oko sebe graciozno je šetala plićakom, praveći se kako pliva ženski. Kad se malo okuražila, uvjerivši i samu sebe da je savladala tajne vještine plutanja na vodi, skinula je svoj morski rekvizit i taman kad je počela očijukati s nekom gospođom pored sebe, iza leđa joj se približi jedna crvena pedalina sa mlađahnim Švabom za kormilom i ona upade naglavačke u vodu. I poče vriska, bjesomučno lupanje i rukama i nogama po vodi, krkljanje i kašljanje, prskanje na sve strane... Gospođa potom k'o delfin skoči na jedan kraj pedaline i snažno je obgrli i nogama i rukama. Cijela se uvala uzbunila, a kad ju je onaj Švabo, sav isprepadan, jedva podigao na noge, voda joj je zapljusnula tek malo više iznad koljena.

Bila je tu i grupa neke mlađarije, Francuza i Italijana. Kako sam ih samo zaljubljeno gledala. Svi lijepi i zgodni, mišićavi i preplanuli, u dizajnerskim kupaćim gaćama, igrali su odbojke u vodi, stalno se smijali, jedni drugima dobacivali... Baš sam tada htjela da budem desetak godina starija i da budem neka Italijanka iz njihovog društva... kad se plažom prolomi vrisak... urlik... i svi zaprepašteno pogledasmo u dugokosu djevojku u žutim gaćicama kako zanosno izlazi iz plićaka, psujući nekom sićušnom starčiću koji je, glave dopola umočene u vodu, škiljio sitnim očima.

- Seljačino jedna! - vikala je korpulenta ženska ogromnih grudi koje su joj se njihale lijevo-desno, gore-dole dok je iz mora izlazila.

Čiča je, valjda, štipnuo pa ona sad, povrijeđena, demonstrativno pičkara, bogara i galami... a svi je blijedo gledaju, pitajući se šta hoće sada.

Vrijeme je brzo prolazilo i odjednom je biološki sat želuca, ispranog slanim morem, plivanjem i izležavanjem na vrelini, natjerao sve da se poredaju po peškirima i iz svojih šarenih mini frižidera izvade sendvičiće od mocarele, tunjevine, trapista i paradajza... Neki su više voljeli grožđe, breskve i sladoled, a meni moja majka reče:

- Adžo nam je spremio pretis-lonac punjenih paprika.

- Mama, nemoj, molim te - preklinjala sam je da me ne obruka pred punom plažom i već sam se počela crvenjeti, zamišljajući sofru i tanjire i escajg, pa još salatu i čitav hljeb, a obavezno i nazubljen nož i solanicu uredno raspoređene po mekanom sitnom zlatnožutom pijesku...

- Dobro, dobro - reče mama smijući se i onda krenusmo uzbrdo dvjestotinjak metara bježeći od začuđenih pogleda turista, Francuza, Italijana, Nijemaca, Evropljana...

Paprike su krišom, u zaklonu jedne stare masline i širom otvorenih vrata svijetloplave pozajmljene bube, zbrisane sa lica Zemlje. Poslije smo na plaži svi bili mnogo sretniji, mirniji i zadovoljniji. A ja samo do sutra u isto doba. Onda je u pretis-loncu bilo cijelo pile, i krompir sa puno safta...

(Piše: Džana Z-J)

PIJAVICE

Pijte, pijavice!

Pijte!

Vi gnusne spodobe

Crnje od neispavane noći

Zarijte pogane sisaljke

Nazdravite mojom gorčinom

Pijavice!

Nahranite se mojim bolom.

Samoću mi ispijte

Nazdravite životu

Pijte, pijavice!

Pijte!

Do posljednje kapi

I suze mi uzmite

Ne trebaju mi

Kad, evo, i noćas

Pijavice moje mile

Plačem a znam

Niko ne čuje me

MRAK

tamom tonem

čeznutljivo grizem

punih usta zijevam

prostor hvatam

dubina crna

vuče me blago

dvaput otvorim oči

 gledam

stalno noć

krcka, pišti

šušti, šapće

mehko me mami

kožom slušam

duša izlazi

rukama malim

lovim san

misao lebdi

mrak

(DZZJ)

TRAVA

pokošena željom 

da osjetim je sobom

lagano tonem

šušteć' zajedno s tom

žutom i s bubom na tijelu

travom

dok mirisi nose

oči ne gledaju

s tišinom tonu

u šarenu dubinu

gube se niti

svilene i mehke

u maštu

zeleno i žuto

šareno i maleno

i opet

gubim se tako

u moru pokreta

talasa

žudim za travom

visokom i gustom

spavam

(DZZJ)

HALUCINACIJA

U svjetlu, u tami

u snu, na javi

zvoni nijemo

stakleno zvono

pokušavam ga doseći

bacam se, hrlim

probudi me

uspavaj me

gdje sam

ko zbori

(DZZJ)

ĆUMEZ 1998.

Muzika je bila glasna i svi su nešto mahali glavama, cupkali i truckali zbijeni jedno na drugo, jedno uz drugu... Konobarica se derala s kraja na kraj tog krkljanca, psovala vražiju mater nekom klincu koji je jaknom zakačio čašu i prosuo je po podu... Sva ta gungula i galama nisu se, očigledno, svidjeli gospođi, kojoj, izgleda, u njenim srednjim četrdesetim godinama nije bilo do seksa, rokenrola i droge kao svoj toj balavurdiji

Upravo dok sam zamišljeno otpuhivala plavičasti dim svoje cigarete, na vrata je ušla jedna gospođa crvene kose i crnog šešira koji joj je stajao malo nakrivo i suviše izdignuto za moj ukus. Za njom je ušao jedan gospodin s bijelom pletenom kapom na velikoj glavi. Gospodin je imao i brkove... ili ih nije imao, ali mu je izraz lica bio takav da je izgledao kao da ih ima.

Jedna gospođa i jedan gospodin iznenada su se našli u kafani koja je, inače, smještena u centru jednog grada, u jednoj prostoriji dimenzija jednog prosječnog autobusa. Stolice su bile toliko stiješnjene da se konobarica jedva provlačila noseći kafe i čaše vode. Ovdje su svi pili samo kafe i čaše vode. Sve je bilo krcato ljudi mlađih godina, uglavnom duže, čupave i masne kose.

Oni koji su imali kratku kosu, nastojali su da je raznim higijenskim i nehigijenskim sredstvima drže uzdignutom k nebu tako da su izgledali poput ježeva. Bilo ih je različitih boja - crnih, crvenih, žutih, smeđih, a bila je jedna ježica bijele kose napadno, pa čak i divljački i agresivno zaokruženih očiju nekim crnilom zbog čega njene oči nisu više izgledale kao "ogledalo duše" nego kao jedan detalj iz izloga neke prodavnice jeftine robe.

Većina ježeva nosila je naušnice izrađene od srebra u najrazličitijim oblicima. Jedan je nosio halku na obrvi, drugi tačkicu u nosu, a ostali su na ušima, oko vratova i zglavaka ruku imali mali milion bašlija, žileta, čavlova i kojih sve ne drugih klinaca.

Svi su bili u tamnoj odjeći, hladnog pogleda koji te nije gledao, već je prolazio kroz tebe ignorišući te i  svjesno ti dajući do znanja  da si toliko mali i beznačajan crv u njihovim životima. Muzika je bila glasna i svi su nešto mahali glavama, cupkali i truckali zbijeni jedno na drugo, jedno uz drugu.

Jedan je žmirio i bubnjao neke zamišljene bubnjeve, a drugi je mahao svojom dugačkom kosom i isto tako prebirao po žicama neke električne gitare koje, zapravo, nije bilo. Konobarica se derala s kraja na kraj tog krkljanca, psovala vražiju mater nekom klincu koji je jaknom zakačio čašu i prosuo je po podu zajedno s vodom što je bila u njoj. U sredini svega toga dvoje su se strasno ljubakali već deset minuta bez prestanka, a između svega toga gurkao se neki tamnoputi dječarac prljave i poderane odjeće i tražio od svih pare i cigare, a ako bi mu se čovjek nasmijao, on bi se sam poslužio, bez pitanja i ustručavanja.

Sivilo dima bilo je toliko gusto, poput magle nekog zaboravljenog ćoška svijeta.

Gospođa i gospodin još su stajali na vratima i bezizražajno sve to promatrali. Sva ta gungula, truckanje i galama nisu se, očigledno, svidjeli gospođi, kojoj, izgleda, u njenim srednjim četrdesetim godinama nije bilo do seksa, rokenrola i droge kao svoj toj balavurdiji koja je tako porazno djelovala na nju.

Gospođa se okrenula i izašla, ne rekavši ni riječi. Gospodin je krenuo za njom, pogledavši sa žaljenjem na cjenovnik koji je visio sa plafona, a na kojem je ogromnim slovima pisalo - KAFA POLA MARKE. U očima mu se vidio neki odbljesak žaljenja... da li je to žalio za jeftinom, a najboljom kafom u gradu ili za dobrim starim vremenima kada se furala svoja furka bez obzira na čitav svijet ili je gospodin,možda, osjetio žalost zbog gospođe koja će mu, najvjerovatnije, da bi dobio njenu naklonost, potrošiti više od jedne marke u nekom od onih kafića gdje se pušta lagana, pristojna muzika, gdje se sjedi na zlatnomesinganim stolicama i gdje svaki konobar i konobarica ima propisanu bijelu košulju i plave pantalone na peglu, to ne znam.

Okrenuli su se i nestali. Moja cigareta je davno već dogorjela pa zapalih drugu i nastavih da bezumno lutam po dobro poznatim licima. Noge su mi bile uklještene u tijesnoj kifli između stola i još nečija tri para nogu. Dovoljno dugo su bile u tom položaju da sam ih prestala osjećati kao svoje.

Iznenada me neko kucnu po leđima.Okrenuh se, tek jedna muška faca pojavi  mi se pred nosom. Znala sam da je student elektrotehnike i da ispija kafe tu po čitav dan, kao što sam to i sama, uostalom, radila iz dana u dan. Nisam mu znala ime. Svejedno, tražio je cigaretu i dala sam mu jednu iz svoje kutije, a on je nastavio da mi priča o tome kako je prije šest mjeseci imao djevojku koju je varao sa jednom drugom. Čak je jednom njegova prevara zamalo otkrivena zbog nekakvog spleta okolnosti koji je bio apsolutno banalan. Pomno sam ga slušala, ne znajući zašto to, zapravo, radim, jer me nije interesovalo. Kakogod, saznala sam i da mu je posljednja djevojka bila iz Splita te da je umrla od droge, a da on sad nema djevojku, jer ne zna šta mu je te da se ponekada malo napije, jer mu je dosadno. Kimnula sam glavom i okrenula pogled opet ispred sebe...

Do mene sad dopru glas mladića koji je sjedio prekoputa mene zajedno sa svojom djevojkom. Bili su sladak par. Pričao je o svojoj maloj rodici koja ima šest godina i koja živi u Beču, ali govori i njemački i bosanski jezik i oba su joj maternja. Jučer ujutro mala rodica rekla mu je da se skinu goli i da spavaju zajedno pa je on sada, frapiran djevojčicinom pričom, prepričavao to nama iako, zapravo, niko od nas to nije tražio od njega, jer ga svakako nismo poznavali.

Iznenada se pojavi neki momak, kojem opet nisam znala ime. Pitao me je da li me boli zub kojeg nemam, jer sam prije nekoliko dana sjedila s njim za stolom i pila kafu i čašu vode, pokušavajući da zaboravim na bol koju sam osjećala u donjoj vilici na mjestu zuba koji sam izvadila prije tri godine. On, taj momak, također student elektrotehnike, počeo me tada savjetovati kako da zaboravim na bol - da izvadim sebi drugi zub i zaboravim na taj, da mi je to možda zato što sam trudna ili što mi je korijen zuba ostao u desnima. Po njegovoj priči više se moglo pomisliti da je student stomatologije, ali on je bio treća godina elektrotehnike.

Od tog dana uvijek se pozdravimo mada jedno drugom još uvijek ne znamo imena, ali to nije bitno.

Već je bilo dva sata i vrijeme da idem kući. Platila sam svoj račun i izašla vani.

(DŽZJ)

STRAH OD LETENJA

Bliži se vrijeme ručka. Hana je već nervozna. Vrzma se oko mene i pomalo bjesni, trči lijevo - desno, viče i galami... Čas gleda crtiće, čas pjeva, čas bijesno baca igračke oko sebe. 

- Daj joj šta da pojede - reče mi svekrva.

Svekra nisam upoznala. Umro je dosta davno, još prije nego što smo se uzeli, a svekrva...  Nikad nije radila, ali prima penziju koju je od muža naslijedila i od toga, evo, već šest godina hrani sve nas.

- Neka se malo izmori, bolje će spavati. Čekat ćemo Faruka da dođe pa da skupa ručamo.. 

Otišao je rano jutros, još oko 6 je izašao iz kuće. Prijevoz je tako-tako. Autobus nekad radi, nekad ne radi. Ne možeš se pouzdati u njega, a na posao ne smije kasniti. Tek je i počeo raditi prije tri mjeseca pa ne bi bilo ni dobro da odmah pomisle kako je neradnik. Posao nije neki, radi kao trgovac autodijelovima, ali uhar nam je svaka marka koju donese. A ne donese bogzna koliko.

Začu se zvono na ulaznim vratima.

- Ja ću, majka. Sigurno je Faruk - i otvorih vrata. Hana mi je zagrlila nogu i vuče me, knjezeći se: "Mama, mama." Ispred mene čovjek u plavom odijelu sa žutim trakicama.

- O, dobar dan.

- Opet za vas - reče ispruživši prema meni bijelu kovertu.

Već znam šta piše:

"Poštovana,

Obavještavamo Vas da, nakon što smo pažljivo uzeli u obzir sve Vaše kvalifikacije, ovom prilikom niste izabrani za profesora arapskog jezika. Želimo Vam više sreće neki drugi put."

I tako već bezbroj puta, godinama. Sreća je pa ne plaćamo kiriju. Skučili smo se u sobičku u kući Farukovih roditelja. 

- Hajde, Hana, sa mamom - obuh joj šlapice i, za ručicu, krenusmo niz ulicu, do obližnjeg parka i ljuljačke, Hanine omiljene zanimacije. 

Usput mi je i trafika. Goga mi često posudi novine na sat-dva, tek toliko da pogledam kakav oglas ili da prekratim dan. A nekad mi baš sporo prolazi. Stalno u kući pa sve lijepo stigneš... Opereš, skuhaš, očistiš, pospremiš, poigraš se s djetetom, pa i prošetaš malo niz ulicu - uz ulicu... i opet ostane onog prokletog vremena da ne znaš šta bi sa sobom...

I danas sam listala novine, a Hana je veselo cičala, trčkarala, brala mi buketiće cvijeća i trčeći mi ih u krilo donosila.

***

Nisam očekivala ovoliku gužvu... Muških je veoma malo, možda dva-tri. A stotine djevojaka, ne zna se koja je ljepša. Sve su skockane. Ni ja ne izgledam loše. U oglasu je pisalo da na razgovor ponesemo CV i dvije fotografije, lica i cijelog tijela. Sve mi je tu. Lijepo sam se i obukla.

Svekrva mi je nedavno u jednom second shopu kupila tamnoplavu suknju, k'o salivena mi je. Bež košulju sam posudila od Sanje prekoputa, kosu sam svezala u uredan rep i stavila malo karmina. Sviđam se sebi. Šteta što nemam češće priliku da se ovako malo uredim. Nekako se bolje osjećam, sretna sam bez nekog posebnog razloga.

Po deset djevojaka ulazi u sobu u ćošku. Čekam već satima. Osjetim u zraku neku strepnju. Svi oblijeću oko onih koje su već završile i izašle. Na licima im se vidi olakšanje što je i to prošlo. Baš k'o na ispitu. Kažu, uzmu ti dokumente, malo na engleskom popričaju s tobom, a onda cijeloj grupi postave nekoliko hipotetičkih pitanja i pažljivo slušaju odgovore. Svi su vrlo ljubazni i odmjereni. Rezultate konkursa saopćit će za deset dana.

***

Danas nisam nešto dobre volje. Sve me nervira. Sama sam, blejim u televizor. Opet neki kulinarski šou. Te zdravo je jesti ovo, a nije zdravo jesti ono, kuha se ovako, a ne ovako... Gluposti. Ko o čemu, svijet o guzici. Tandara televizor, smjenjuje se reklama za reklamom, slušam, al' ne čujem... Baš sam nešto prazna...

Zazvoni telefon. Jednom, dvaput. Mrsko mi je ustati, ali...

- Halo?

- Je li stan Bogučanin?

- Jeste. Izvolite.

- Molim Aidu Bogučanin.

- Ja sam, recite.

- Zovem iz "Qatar Aira" - prodrma me poput zemljotresa. Srce mi zadrhta i knedla mi se stvori u grlu.

- Recite.

- Obavještavam vas da ste primljeni za posao stjuardese u našoj kompaniji. Pripremite dokumente i ostalo potrebno, za dva dana polijećemo za Dohu. Sastat ćemo se u hotelu u 9 sati.

Da nije neki košmar? Ne, ne vjerujem. To ja haluciniram... Spustila sam slušalicu i vratila se na mjesto pred televizorom. Više nisam sigurna jesam li ovo sve sanjala. Čuj dobila posao? U Kataru?

- Hahahahahaha - grohotom sam se počela smijati, i suze su mi navrle od sreće, ali me onda uhvati panika...

- Šta ću sad, majko mila?

Kroz glavu mi je posljednjih šest godina prohujalo u sekundi... I vjenčanje, i trudnoća, i porod, i sreća kad sam prvi put naslonila svoje malo obraz na obraz... Zadrhtala sam i sva iznemogla i ukočena, sleđena i od užasa i od sreće, sjela i zaplakala....

Na vrata banuše Faruk i majka s Hanom. Sreli su se pred kućom. On sa posla, one iz šetnje.

- Aida, sine, šta je bilo? - uzviknu majka kad me ugleda. Valjda sam već sva bila izobličena od plača, podbuhla i uznemirena.

- Mama, mama... - pritrčala mi je Hana, zbunjeno me gledajući.

Ja ne progovaram. Ne mogu.

- Aida! Aida! Šta ti je, govori! - prodrma me Faruk, gledajući me zabrinuto u oči.

- Dobila sam posao - jedva sam procijedila. - U Kataru.

Nastade muk. Niko ništa ne progovara. Hana se pokunjila u ćošku. Vrti u ruci neki končić, kao da dijete zna, osjeti, valjda, da se nešto događa.

Otpuhnuh duboko. Još mi nije lakše.

- Zvali su maloprije... Za dva dana se polijeće u Dohu. .

Faruk se skoro srušio u fotelju prekoputa mene. Šuti. Gleda u mene pa u Hanu. Majka nam kuha kafu i poluglasno govori:

- Ešhedu en la ilahe illallah we ešhedu enne Muhammeden....

Hana se svila uz mene i dugo sam je milovala po kosici i okruglim obraščićima, umotala sam je u njenu omiljenu dekicu i nježno privila uza se. Spokojno je spavala, a ja... mislila sam da će mi pluća eksplodirati. Sav nemir u meni sklupčao se u kamen povrh srca. U ušima mi bubnji od straha. A glas mi se oduzeo.

Gledam Faruka. Naklatio se rukama na koljena pa pali cigaretu na cigaretu, nervozno se njišući u fotelji naprijed - nazad. Ništa ne govorimo. A šta i da pričamo?

Kad sam  mu govorila za ovo, znao je, kao i ja, šta bi to značilo, ali ko bi vjerovao da će to biti. Nego oboje onako, pomalo i očajni. Ni na kraj nam pameti da je zaista moguće. Priželjkuješ u životu neke stvari, a kad se dese, ne znaš šta bi.

- Djeco.... Hajte vi lezite... Jutro je pametnije. Ujutro ćemo pričati - reče nam majka i posla nas u sobu.

I Faruk i ja, nijemi, poslušasmo. Smjestili smo Hanu u njen krevetac i legli. Snažno me je zagrlio, prigrlio, stisnuo uza se. Ležali smo tako cijelu noć. Nit' sam ja oka sklopila niti on. Tek nas je pred zoru san savladao, ali nakratko. Prve zrake ljetnog sunca snažno sijaju, a kovitlac uzbuđenja još mi je talasao utrobu.

Rani je sabah i već smo na nogama. Hana još spava. Skuhala sam kafu i prinijela je za stol. Majka nas gleda, čini mi se da ni ona nije spavala.

- Slušajte, djeco - reče nekako brižno. - Znam da je ovo sve došlo k'o grom iz vedra neba. Vidim i da se patite... Nije ova zemlja više što je nekad bila... Ja sam, Faruk, s tvojim babom ipak lijepo poživjela. Bilo je i teških trenutaka, ali nikada kao sad. A bilo je i lijepih, a takve vi, vas dvoje, još vidjeli niste. Ne znam ni hoćete li. Zato, ako hoćete mene poslušati, evo da vam kažem.

Netremice smo je gledali. Faruk je srkao vrelu kafu i trljao ruke jednu o drugu... Opet nije govorio. Nisam ni ja.

- Faruk, sine, neka proba. Izgubiti neće ništa. Ja sam ovdje. Za dijete se ne brinite, volim je kao i svoje i, dok je mene žive, njoj dlaka s glave faliti neće... Aida, to je prilika, jednom se javi. Neće ti biti lako, daleko od djeteta, daleko od muža, ali ja sam tu. Dijete ti briga ne treba biti. Vrijeme će proći. Godina bi ti prošla i ovdje, a šta bi se promijenilo? E sad, što se vas dvoje tiče, to vi vidite.

Pogledali smo se skoro pa ispod oka... pomalo stidljivo k'o kad se dvoje mladih tek sretnu.

- Aida, znaš da bih crk'o bez tebe - procijedi Faruk i suza mu nabubri na oku. Okrenuo je pogled kroz prozor, da ne vidim. Otpuhnu pa nastavi:

- Ako možeš, ako ti nije prevelik teret... Ja te volim i tako će uvijek biti, bila ti pored mene ili tamo negdje. I Hana mi je sve na svijetu. Vjerujem ti i znam da nećeš... neću ni ja.

Bilo mi je teško slušati. Opet sam se gušila od nekakve gorčine. Nismo mi nikada bili od nekih velikih riječi...  Sve smo jedno drugom govorili pogledom. Koliko je njemu bilo teško da ovo sve kaže, i meni je bilo teško da ga slušam. Skoro pa da me boli.

- Faruk, Hana...

Briznula sam u plač. Opet nisam mogla izustiti nijedne. Samo me je zagrlio, a u tom je i Hana, još bunovna, dobauljala iz sobe.

- Mama, mama... Zašto plačeš? - i uvukla se između nas. Stisli smo se tako... Htjela sam da se ne razdvajamo, da ostanemo vječno u tom zagrljaju, ali...

Morala sam prikupiti svu dokumentaciju, spakovati jedan kofer, toliko nam je bilo dozvoljeno, a više stvari nisam ni imala, i pripremiti se za put, za svoj prvi let. U Katar. U Dohu. Na kraj svijeta.

***

Ne znam je li mi se ovo utroba prevrće od straha, treme ili od muke i gorčine koja me proždire. U glavi mi zvone samo Hanine riječi: "Mama, nemoj me ostaviti." Avion se odlijepio od zemlje, a ja sam se sva stopila s onom stolicom. Izmaglica od suza. Ništa ne vidim. Samo sivilo i Hana: "Mama, nemoj me ostaviti."

Još osjećam stisak njenih ručica oko svoga vrata. To nije bila ljubav, prožeo me užas moga djeteta... Svakom porom svoje kože osjetila sam njen strah...  Zarila mi je prstiće u meso... Nekoga bi zaboljelo, ali ja sam htjela da me stisne još jače, da me razdere... "Mama, nemoj me ostaviti."

Hana, Hana, Hančice... Ljubi te majka, voli te mama...Uvijek ću biti uz tebe.  Hana... Hana, ludo moja mala, bleso, blento. Stisni me još jednom, ljubi me, prožd'ri me... O, Hana... Hoće li mama ovo izdržati? Tek je pet minuta prošlo... O, Hana... Čitava je godina pred nama.

DŽZJ

TO NIJE POEZIJA

ti bi da ti napišem pjesmu,

ali ja neću, uinat, već godinama

ova slova što sad ovdje niču

to nije poezija

mizerija

bakšiš od srdžbe

u grudima zapečaćena

i nemoj da me moliš

prezir nećeš da ukloniš

i dalje ću da sričem

a to poezija nije

nego smrad iza tebe

mrzim te

SLIKAR

u krajičku jedne sobe

uz prljave prozore

sjedio je čiča sijedi

sa šeširom slamnatim na sebi

pokraj drhtave ruke

tabakera od srebra,

staklena pepeljara,

papir zgužvan, žut,

olovka drvena

žmirio je i otpuhivao kolute dima

naglo trznu rukom preko papira

od grafita osta siv trag

 mrlja, silueta

 lađa morem bez cilja i posade luta

na njoj samo kormilar jedan

s lulom međ' zubima

 plovi

bez početka i kraja.

 i pjeva.

VIOLINA

u zamračenoj sobi

punoj sjete i dima

na podu prašnjavom

davno nekada

bačena violina.

po žicama krhkim

melodije neke čudne

samo pacov stari svira

Bože, da l' iko ih čuje, razumije

sama je, ostavljena plače

samo ponekad pacov gadni

 njenim oronulim skutima gmiže,

traži spas i utočište.

(Piše: Džana Z-J)

PANONSKI MORNAR

Van Gogh: Noon - Rest from Work (after Millet)

na pučini zlatnog klasja

ugledala sam mornara

golog do pasa.

nije me primijetio.

srpom oštrim je sjekao

znoj mu niz pleći snažne tekao

mušice ga uporno napadale.

nije me vidio.

u hladovini nekog hrasta opružio se 

uz vodu i hljeb domaći 

da okrijepi se.

nije znao za mene.

jutro je bilo. i podne je prošlo.

sunce već kad zaći htjede

dođe do mene, zagrli i poljubi me.

pomislih - voli me.

(Piše: Džana Z-J)