ĆUMEZ 1998.

Muzika je bila glasna i svi su nešto mahali glavama, cupkali i truckali zbijeni jedno na drugo, jedno uz drugu... Konobarica se derala s kraja na kraj tog krkljanca, psovala vražiju mater nekom klincu koji je jaknom zakačio čašu i prosuo je po podu... Sva ta gungula i galama nisu se, očigledno, svidjeli gospođi, kojoj, izgleda, u njenim srednjim četrdesetim godinama nije bilo do seksa, rokenrola i droge kao svoj toj balavurdiji

Upravo dok sam zamišljeno otpuhivala plavičasti dim svoje cigarete, na vrata je ušla jedna gospođa crvene kose i crnog šešira koji joj je stajao malo nakrivo i suviše izdignuto za moj ukus. Za njom je ušao jedan gospodin s bijelom pletenom kapom na velikoj glavi. Gospodin je imao i brkove... ili ih nije imao, ali mu je izraz lica bio takav da je izgledao kao da ih ima.

Jedna gospođa i jedan gospodin iznenada su se našli u kafani koja je, inače, smještena u centru jednog grada, u jednoj prostoriji dimenzija jednog prosječnog autobusa. Stolice su bile toliko stiješnjene da se konobarica jedva provlačila noseći kafe i čaše vode. Ovdje su svi pili samo kafe i čaše vode. Sve je bilo krcato ljudi mlađih godina, uglavnom duže, čupave i masne kose.

Oni koji su imali kratku kosu, nastojali su da je raznim higijenskim i nehigijenskim sredstvima drže uzdignutom k nebu tako da su izgledali poput ježeva. Bilo ih je različitih boja - crnih, crvenih, žutih, smeđih, a bila je jedna ježica bijele kose napadno, pa čak i divljački i agresivno zaokruženih očiju nekim crnilom zbog čega njene oči nisu više izgledale kao "ogledalo duše" nego kao jedan detalj iz izloga neke prodavnice jeftine robe.

Većina ježeva nosila je naušnice izrađene od srebra u najrazličitijim oblicima. Jedan je nosio halku na obrvi, drugi tačkicu u nosu, a ostali su na ušima, oko vratova i zglavaka ruku imali mali milion bašlija, žileta, čavlova i kojih sve ne drugih klinaca.

Svi su bili u tamnoj odjeći, hladnog pogleda koji te nije gledao, već je prolazio kroz tebe ignorišući te i  svjesno ti dajući do znanja  da si toliko mali i beznačajan crv u njihovim životima. Muzika je bila glasna i svi su nešto mahali glavama, cupkali i truckali zbijeni jedno na drugo, jedno uz drugu.

Jedan je žmirio i bubnjao neke zamišljene bubnjeve, a drugi je mahao svojom dugačkom kosom i isto tako prebirao po žicama neke električne gitare koje, zapravo, nije bilo. Konobarica se derala s kraja na kraj tog krkljanca, psovala vražiju mater nekom klincu koji je jaknom zakačio čašu i prosuo je po podu zajedno s vodom što je bila u njoj. U sredini svega toga dvoje su se strasno ljubakali već deset minuta bez prestanka, a između svega toga gurkao se neki tamnoputi dječarac prljave i poderane odjeće i tražio od svih pare i cigare, a ako bi mu se čovjek nasmijao, on bi se sam poslužio, bez pitanja i ustručavanja.

Sivilo dima bilo je toliko gusto, poput magle nekog zaboravljenog ćoška svijeta.

Gospođa i gospodin još su stajali na vratima i bezizražajno sve to promatrali. Sva ta gungula, truckanje i galama nisu se, očigledno, svidjeli gospođi, kojoj, izgleda, u njenim srednjim četrdesetim godinama nije bilo do seksa, rokenrola i droge kao svoj toj balavurdiji koja je tako porazno djelovala na nju.

Gospođa se okrenula i izašla, ne rekavši ni riječi. Gospodin je krenuo za njom, pogledavši sa žaljenjem na cjenovnik koji je visio sa plafona, a na kojem je ogromnim slovima pisalo - KAFA POLA MARKE. U očima mu se vidio neki odbljesak žaljenja... da li je to žalio za jeftinom, a najboljom kafom u gradu ili za dobrim starim vremenima kada se furala svoja furka bez obzira na čitav svijet ili je gospodin,možda, osjetio žalost zbog gospođe koja će mu, najvjerovatnije, da bi dobio njenu naklonost, potrošiti više od jedne marke u nekom od onih kafića gdje se pušta lagana, pristojna muzika, gdje se sjedi na zlatnomesinganim stolicama i gdje svaki konobar i konobarica ima propisanu bijelu košulju i plave pantalone na peglu, to ne znam.

Okrenuli su se i nestali. Moja cigareta je davno već dogorjela pa zapalih drugu i nastavih da bezumno lutam po dobro poznatim licima. Noge su mi bile uklještene u tijesnoj kifli između stola i još nečija tri para nogu. Dovoljno dugo su bile u tom položaju da sam ih prestala osjećati kao svoje.

Iznenada me neko kucnu po leđima.Okrenuh se, tek jedna muška faca pojavi  mi se pred nosom. Znala sam da je student elektrotehnike i da ispija kafe tu po čitav dan, kao što sam to i sama, uostalom, radila iz dana u dan. Nisam mu znala ime. Svejedno, tražio je cigaretu i dala sam mu jednu iz svoje kutije, a on je nastavio da mi priča o tome kako je prije šest mjeseci imao djevojku koju je varao sa jednom drugom. Čak je jednom njegova prevara zamalo otkrivena zbog nekakvog spleta okolnosti koji je bio apsolutno banalan. Pomno sam ga slušala, ne znajući zašto to, zapravo, radim, jer me nije interesovalo. Kakogod, saznala sam i da mu je posljednja djevojka bila iz Splita te da je umrla od droge, a da on sad nema djevojku, jer ne zna šta mu je te da se ponekada malo napije, jer mu je dosadno. Kimnula sam glavom i okrenula pogled opet ispred sebe...

Do mene sad dopru glas mladića koji je sjedio prekoputa mene zajedno sa svojom djevojkom. Bili su sladak par. Pričao je o svojoj maloj rodici koja ima šest godina i koja živi u Beču, ali govori i njemački i bosanski jezik i oba su joj maternja. Jučer ujutro mala rodica rekla mu je da se skinu goli i da spavaju zajedno pa je on sada, frapiran djevojčicinom pričom, prepričavao to nama iako, zapravo, niko od nas to nije tražio od njega, jer ga svakako nismo poznavali.

Iznenada se pojavi neki momak, kojem opet nisam znala ime. Pitao me je da li me boli zub kojeg nemam, jer sam prije nekoliko dana sjedila s njim za stolom i pila kafu i čašu vode, pokušavajući da zaboravim na bol koju sam osjećala u donjoj vilici na mjestu zuba koji sam izvadila prije tri godine. On, taj momak, također student elektrotehnike, počeo me tada savjetovati kako da zaboravim na bol - da izvadim sebi drugi zub i zaboravim na taj, da mi je to možda zato što sam trudna ili što mi je korijen zuba ostao u desnima. Po njegovoj priči više se moglo pomisliti da je student stomatologije, ali on je bio treća godina elektrotehnike.

Od tog dana uvijek se pozdravimo mada jedno drugom još uvijek ne znamo imena, ali to nije bitno.

Već je bilo dva sata i vrijeme da idem kući. Platila sam svoj račun i izašla vani.

(DŽZJ)