STRAH OD LETENJA

Bliži se vrijeme ručka. Hana je već nervozna. Vrzma se oko mene i pomalo bjesni, trči lijevo - desno, viče i galami... Čas gleda crtiće, čas pjeva, čas bijesno baca igračke oko sebe. 

- Daj joj šta da pojede - reče mi svekrva.

Svekra nisam upoznala. Umro je dosta davno, još prije nego što smo se uzeli, a svekrva...  Nikad nije radila, ali prima penziju koju je od muža naslijedila i od toga, evo, već šest godina hrani sve nas.

- Neka se malo izmori, bolje će spavati. Čekat ćemo Faruka da dođe pa da skupa ručamo.. 

Otišao je rano jutros, još oko 6 je izašao iz kuće. Prijevoz je tako-tako. Autobus nekad radi, nekad ne radi. Ne možeš se pouzdati u njega, a na posao ne smije kasniti. Tek je i počeo raditi prije tri mjeseca pa ne bi bilo ni dobro da odmah pomisle kako je neradnik. Posao nije neki, radi kao trgovac autodijelovima, ali uhar nam je svaka marka koju donese. A ne donese bogzna koliko.

Začu se zvono na ulaznim vratima.

- Ja ću, majka. Sigurno je Faruk - i otvorih vrata. Hana mi je zagrlila nogu i vuče me, knjezeći se: "Mama, mama." Ispred mene čovjek u plavom odijelu sa žutim trakicama.

- O, dobar dan.

- Opet za vas - reče ispruživši prema meni bijelu kovertu.

Već znam šta piše:

"Poštovana,

Obavještavamo Vas da, nakon što smo pažljivo uzeli u obzir sve Vaše kvalifikacije, ovom prilikom niste izabrani za profesora arapskog jezika. Želimo Vam više sreće neki drugi put."

I tako već bezbroj puta, godinama. Sreća je pa ne plaćamo kiriju. Skučili smo se u sobičku u kući Farukovih roditelja. 

- Hajde, Hana, sa mamom - obuh joj šlapice i, za ručicu, krenusmo niz ulicu, do obližnjeg parka i ljuljačke, Hanine omiljene zanimacije. 

Usput mi je i trafika. Goga mi često posudi novine na sat-dva, tek toliko da pogledam kakav oglas ili da prekratim dan. A nekad mi baš sporo prolazi. Stalno u kući pa sve lijepo stigneš... Opereš, skuhaš, očistiš, pospremiš, poigraš se s djetetom, pa i prošetaš malo niz ulicu - uz ulicu... i opet ostane onog prokletog vremena da ne znaš šta bi sa sobom...

I danas sam listala novine, a Hana je veselo cičala, trčkarala, brala mi buketiće cvijeća i trčeći mi ih u krilo donosila.

***

Nisam očekivala ovoliku gužvu... Muških je veoma malo, možda dva-tri. A stotine djevojaka, ne zna se koja je ljepša. Sve su skockane. Ni ja ne izgledam loše. U oglasu je pisalo da na razgovor ponesemo CV i dvije fotografije, lica i cijelog tijela. Sve mi je tu. Lijepo sam se i obukla.

Svekrva mi je nedavno u jednom second shopu kupila tamnoplavu suknju, k'o salivena mi je. Bež košulju sam posudila od Sanje prekoputa, kosu sam svezala u uredan rep i stavila malo karmina. Sviđam se sebi. Šteta što nemam češće priliku da se ovako malo uredim. Nekako se bolje osjećam, sretna sam bez nekog posebnog razloga.

Po deset djevojaka ulazi u sobu u ćošku. Čekam već satima. Osjetim u zraku neku strepnju. Svi oblijeću oko onih koje su već završile i izašle. Na licima im se vidi olakšanje što je i to prošlo. Baš k'o na ispitu. Kažu, uzmu ti dokumente, malo na engleskom popričaju s tobom, a onda cijeloj grupi postave nekoliko hipotetičkih pitanja i pažljivo slušaju odgovore. Svi su vrlo ljubazni i odmjereni. Rezultate konkursa saopćit će za deset dana.

***

Danas nisam nešto dobre volje. Sve me nervira. Sama sam, blejim u televizor. Opet neki kulinarski šou. Te zdravo je jesti ovo, a nije zdravo jesti ono, kuha se ovako, a ne ovako... Gluposti. Ko o čemu, svijet o guzici. Tandara televizor, smjenjuje se reklama za reklamom, slušam, al' ne čujem... Baš sam nešto prazna...

Zazvoni telefon. Jednom, dvaput. Mrsko mi je ustati, ali...

- Halo?

- Je li stan Bogučanin?

- Jeste. Izvolite.

- Molim Aidu Bogučanin.

- Ja sam, recite.

- Zovem iz "Qatar Aira" - prodrma me poput zemljotresa. Srce mi zadrhta i knedla mi se stvori u grlu.

- Recite.

- Obavještavam vas da ste primljeni za posao stjuardese u našoj kompaniji. Pripremite dokumente i ostalo potrebno, za dva dana polijećemo za Dohu. Sastat ćemo se u hotelu u 9 sati.

Da nije neki košmar? Ne, ne vjerujem. To ja haluciniram... Spustila sam slušalicu i vratila se na mjesto pred televizorom. Više nisam sigurna jesam li ovo sve sanjala. Čuj dobila posao? U Kataru?

- Hahahahahaha - grohotom sam se počela smijati, i suze su mi navrle od sreće, ali me onda uhvati panika...

- Šta ću sad, majko mila?

Kroz glavu mi je posljednjih šest godina prohujalo u sekundi... I vjenčanje, i trudnoća, i porod, i sreća kad sam prvi put naslonila svoje malo obraz na obraz... Zadrhtala sam i sva iznemogla i ukočena, sleđena i od užasa i od sreće, sjela i zaplakala....

Na vrata banuše Faruk i majka s Hanom. Sreli su se pred kućom. On sa posla, one iz šetnje.

- Aida, sine, šta je bilo? - uzviknu majka kad me ugleda. Valjda sam već sva bila izobličena od plača, podbuhla i uznemirena.

- Mama, mama... - pritrčala mi je Hana, zbunjeno me gledajući.

Ja ne progovaram. Ne mogu.

- Aida! Aida! Šta ti je, govori! - prodrma me Faruk, gledajući me zabrinuto u oči.

- Dobila sam posao - jedva sam procijedila. - U Kataru.

Nastade muk. Niko ništa ne progovara. Hana se pokunjila u ćošku. Vrti u ruci neki končić, kao da dijete zna, osjeti, valjda, da se nešto događa.

Otpuhnuh duboko. Još mi nije lakše.

- Zvali su maloprije... Za dva dana se polijeće u Dohu. .

Faruk se skoro srušio u fotelju prekoputa mene. Šuti. Gleda u mene pa u Hanu. Majka nam kuha kafu i poluglasno govori:

- Ešhedu en la ilahe illallah we ešhedu enne Muhammeden....

Hana se svila uz mene i dugo sam je milovala po kosici i okruglim obraščićima, umotala sam je u njenu omiljenu dekicu i nježno privila uza se. Spokojno je spavala, a ja... mislila sam da će mi pluća eksplodirati. Sav nemir u meni sklupčao se u kamen povrh srca. U ušima mi bubnji od straha. A glas mi se oduzeo.

Gledam Faruka. Naklatio se rukama na koljena pa pali cigaretu na cigaretu, nervozno se njišući u fotelji naprijed - nazad. Ništa ne govorimo. A šta i da pričamo?

Kad sam  mu govorila za ovo, znao je, kao i ja, šta bi to značilo, ali ko bi vjerovao da će to biti. Nego oboje onako, pomalo i očajni. Ni na kraj nam pameti da je zaista moguće. Priželjkuješ u životu neke stvari, a kad se dese, ne znaš šta bi.

- Djeco.... Hajte vi lezite... Jutro je pametnije. Ujutro ćemo pričati - reče nam majka i posla nas u sobu.

I Faruk i ja, nijemi, poslušasmo. Smjestili smo Hanu u njen krevetac i legli. Snažno me je zagrlio, prigrlio, stisnuo uza se. Ležali smo tako cijelu noć. Nit' sam ja oka sklopila niti on. Tek nas je pred zoru san savladao, ali nakratko. Prve zrake ljetnog sunca snažno sijaju, a kovitlac uzbuđenja još mi je talasao utrobu.

Rani je sabah i već smo na nogama. Hana još spava. Skuhala sam kafu i prinijela je za stol. Majka nas gleda, čini mi se da ni ona nije spavala.

- Slušajte, djeco - reče nekako brižno. - Znam da je ovo sve došlo k'o grom iz vedra neba. Vidim i da se patite... Nije ova zemlja više što je nekad bila... Ja sam, Faruk, s tvojim babom ipak lijepo poživjela. Bilo je i teških trenutaka, ali nikada kao sad. A bilo je i lijepih, a takve vi, vas dvoje, još vidjeli niste. Ne znam ni hoćete li. Zato, ako hoćete mene poslušati, evo da vam kažem.

Netremice smo je gledali. Faruk je srkao vrelu kafu i trljao ruke jednu o drugu... Opet nije govorio. Nisam ni ja.

- Faruk, sine, neka proba. Izgubiti neće ništa. Ja sam ovdje. Za dijete se ne brinite, volim je kao i svoje i, dok je mene žive, njoj dlaka s glave faliti neće... Aida, to je prilika, jednom se javi. Neće ti biti lako, daleko od djeteta, daleko od muža, ali ja sam tu. Dijete ti briga ne treba biti. Vrijeme će proći. Godina bi ti prošla i ovdje, a šta bi se promijenilo? E sad, što se vas dvoje tiče, to vi vidite.

Pogledali smo se skoro pa ispod oka... pomalo stidljivo k'o kad se dvoje mladih tek sretnu.

- Aida, znaš da bih crk'o bez tebe - procijedi Faruk i suza mu nabubri na oku. Okrenuo je pogled kroz prozor, da ne vidim. Otpuhnu pa nastavi:

- Ako možeš, ako ti nije prevelik teret... Ja te volim i tako će uvijek biti, bila ti pored mene ili tamo negdje. I Hana mi je sve na svijetu. Vjerujem ti i znam da nećeš... neću ni ja.

Bilo mi je teško slušati. Opet sam se gušila od nekakve gorčine. Nismo mi nikada bili od nekih velikih riječi...  Sve smo jedno drugom govorili pogledom. Koliko je njemu bilo teško da ovo sve kaže, i meni je bilo teško da ga slušam. Skoro pa da me boli.

- Faruk, Hana...

Briznula sam u plač. Opet nisam mogla izustiti nijedne. Samo me je zagrlio, a u tom je i Hana, još bunovna, dobauljala iz sobe.

- Mama, mama... Zašto plačeš? - i uvukla se između nas. Stisli smo se tako... Htjela sam da se ne razdvajamo, da ostanemo vječno u tom zagrljaju, ali...

Morala sam prikupiti svu dokumentaciju, spakovati jedan kofer, toliko nam je bilo dozvoljeno, a više stvari nisam ni imala, i pripremiti se za put, za svoj prvi let. U Katar. U Dohu. Na kraj svijeta.

***

Ne znam je li mi se ovo utroba prevrće od straha, treme ili od muke i gorčine koja me proždire. U glavi mi zvone samo Hanine riječi: "Mama, nemoj me ostaviti." Avion se odlijepio od zemlje, a ja sam se sva stopila s onom stolicom. Izmaglica od suza. Ništa ne vidim. Samo sivilo i Hana: "Mama, nemoj me ostaviti."

Još osjećam stisak njenih ručica oko svoga vrata. To nije bila ljubav, prožeo me užas moga djeteta... Svakom porom svoje kože osjetila sam njen strah...  Zarila mi je prstiće u meso... Nekoga bi zaboljelo, ali ja sam htjela da me stisne još jače, da me razdere... "Mama, nemoj me ostaviti."

Hana, Hana, Hančice... Ljubi te majka, voli te mama...Uvijek ću biti uz tebe.  Hana... Hana, ludo moja mala, bleso, blento. Stisni me još jednom, ljubi me, prožd'ri me... O, Hana... Hoće li mama ovo izdržati? Tek je pet minuta prošlo... O, Hana... Čitava je godina pred nama.

DŽZJ