LEGENDA O KARLU VELIKOM

Mlada mesarova kćerka naprosto je zaludjela cara pa baroni odlučiše da će najbolje biti da otruju lijepu Sofi za vrijeme bilo kojeg objeda. Trebali su  još samo kakav otrov, a znali su i kome se treba obratiti za taj problemčić

Car Karlo, Karlo Veliki, već je bio omatorio. Dugačka siva brada kovrdžala mu se do ramena, a bronzano lice bilo je prošarano brazdama života pretrpanog vojnim pobjedama. Pogled mu je već odavao sjaj onog drugog svijeta, a i ruke su mu, iako su izgledale snažno, znale ponekada zadrhtati... Već je bila sedma decenija od kako je ugledao svjetlost dana. I slobodno se moglo reći da su  baroni na dvoru već odavno iščekivali njegovu smrt. Tiranin kakav je bio, strog i okrutan, nije mogao zadobiti ljubav svoga plemstva. Čak ni time što je otvorio svoj dvor svim najpoznatijim učenjacima svijeta, nije uspio osvojiti srca dvorjana koji su snili samo jedno - podjelu ogromnog plijena koji se prostirao od velikog okeana do širokih istočnih nizija.

Ipak, u staračkom srcu krio se plam mladalačkog poleta. Vjerovatno to ni sam car Karlo nikada ne bi saznao da nije jednog dana sišao u vrt svog veleljepnog dvorca da prošeta i odmori se od napornog vladanja.

A baš tog istog dana jedna lijepa njemačka seljanka, kćerka nekog mesara iz okolice, dobila je zadatak da odnese bivolji but do carskog kuhara. Njen otac Ludolf bio je poznat kao najbolji, najčistiji i najcjenjeniji mesar u kraju pa je bila prava počast što je car Karlo želio jesti samo meso iz njegove mesare. Naravno, takvu počast mesar Ludolf ne bi povjerio nikome drugome do svojoj jedinici, lijepoj Sofi.

Sofi je uistinu bila lijepa - čarobno velikih plavih očiju, još čarobnijih i ogromnijih grudi i stražnjice koja je ličila na globus kakav je car Karlo nedavno  nabavio u svom sveučilištu. Osim toga, kretala se poput nilske slonice umorne od držanja same sebe na debelim, širokim nogama. A lice - bez traga ikakve šminke, s jednim velikim okruglim benom na vrhu špicastog blijedog nosa - prosto je odsijavalo prefinjenost njene čestite duše.

DIVLJA ZVIJER 

Upravo  kad se car Karlo meškoljio u svojoj ležaljci koju su, na njegovu zapovijest, postavili između dva stara oraha, i kad je dvorski svirač zasvirao u liru pjevušeći okrutnome caru najljepše uspavanke svijeta, upravo tada začu se nezgrapno lomljenje praprati koja je zakrčila uzani šumski puteljak. Svi se trgoše, muzika prestade, a oči sve posluge bijahu izbezumljeno uprte u pravcu odakle je dopirao taj vandalski šum. Mišljahu da to nailazi krdo divljih veprova... I car Karlo, kao najhrabriji i najtvrdokorniji od svih, bijaše već zauzeo svoju poznatu ratničku pozu - raširenih nogu i raščupane kose ispružio je svoj dugački mač i urlao poput zvijeri. Ali, ništa! Iz šumarka se ne pojavi nikakva divlja zvijer, već se začu tihi ženski plač.

Car Karlo, kad postade svjestan svoje komičnosti, nakašlja se i odvažno priđe grmlju te raskriži puteljak, a onda... onda ugleda ogromnu smjesu ženskog mesa kako se od plača giba poput želea od kupina, careve omiljene poslastice. Iznenađen dirljivošću tog prizora, car Karlo nenadano osjeti mlaz uzburkale krvi kako, poput bujice, raznosi njegovim tijelom neku prljavu, poganu misao što ga je tjerala da životinjskim instinktom, ispustivši prethodno mač, nasrne na ogromno djevojče i obljubi je, nimalo nasilno (ona se nije bunila), tu, naočigled svih prisutnih dvorjana. Oni se, naravno, ne pobuniše, jer njihovo i nije da se bune nego da slušaju naredbe. Osim toga, bila je to jedinstvena prilika, a ujedno i počast, da gledaju zajapurenog i uspuhanog cara usred jednog tipično zvjerskog ljubavnog čina, gdje ženka ništa nije ni radila ni govorila, već onako svaljena na zemlju razgledala ogromnim plavim očima grane visokog šumskog drveća...

Od tog dana, lijepa Sofi, kćerka cijenjenog mesara Ludolfa, provodila je dane - od jutra do sutra - u društvu Karla Velikog. Njen otac je to smatrao vrlo zgodnom zgodom, čak se nije nimalo bunio da njegova kćerka postane caricom ili da barem rodi jednog, ako ne i više carevića.

Dvorjani, plemstvo i baroni, naravno, nisu se u početku obazirali na carev novi hir. No, kako je prolazio dan za danom pa onda i mjesec za mjesecom, a car Karlo se nikako nije zasitio lijepe Sofi, gospoda se uplašiše da car Karlo uistinu ne dobije carevića kojem bi ostavio svoj ogromni posjed, koji se pružao od velikog okeana do istočnih nizija. Osim toga, car Karlo uveliko je zapustio svoje državničke i carske obaveze. Čak je izgubio i jedan grad na jugu današnje Francuske. To je bilo previše za jadne ispaćene barone. Oni, jednostavno, nisu mogli dopustiti da se njihovo potencijalno vlasništvo nemilice rasipa. Odlučili su da moraju poduzeti nešto po tom pitanju...

Tako odlučiše da bi bilo najbolje riješiti se mlade mesarove kćerke koja je, naprosto, zaludjela cara. Lijepa Sofi imala je toliko jak utjecaj na njega da je car Karlo, osim što je prestao da se brine o svojoj carevini, počeo čak i da se češlja, kupa u mirišljavim kupkama, pa čak i da sluša ljubavne pjesme koje su zaljubljenom paru čitali profesionalni dvorski čitači s obzirom na to da da su oboje bili nepismeni...

Baroni odlučiše da će najbolje i najneprimjetnije biti da otruju lijepu Sofi za vrijeme bilo kojeg objeda. Trebali su samo još pronaći kakav otrov, a znali su i kome se treba obratiti za taj problemčić.

UZORITE BESJEDE

U posjeti na dvoru je baš tada boravio Turpino. Bio je poznat po svojim uzoritim besjedama, a još malo više poznat po otrovima koje je spravljao za potrebe crkve. Nikada nije razjašnjeno kakve su to potrebe bile, ali sada to nije ni bitno. Baronima je, osim toga, bila poznata i nadbiskupova bolesna gramzivost pa odlučiše da ga potkupe, obećavši mu za poklon čitavu jednu planinu za koju se vjerovalo da je prepuna dragog kamenja i zlata. Naravno, pohlepni nadbiskup Turpino pristao je bez mnogo razmišljanja na nagovaranja zabrinutih barona.

Uskoro potom oholi baroni iskoristiše prvu zgodnu priliku koja im se ukazala i nasuše smrtonosnu tekućinu u čašu lijepe Sofi, koja se upravo tada bahato cerekala nekakvoj vulgarnoj šali, koje je car Karlo imao običaj da joj povremeno šapne u debelo uho. Zanesena smijehom i besramnom maštom koja ju je možda podsjetila na onaj njen šumski prvi put, ona ispi do dna ponuđenu čašu vina, i ne sluteći da to upravo iskapi svoju smrt. Onog trenutka kada proguta i posljednju kapcu vina, oči joj se zakovrnuše,  stropošta se na zemlju i tijelo joj odjednom pozeleni i nadu se te potom prvo prestade krkljati i pjeniti, a onda i disati.

Jadni car Karlo, shvativši da mu se ljubljena Sofi upravo svalila mrtva pred noge, zaplaka kao dijete u povojima kad ga gladnog odmaknu od majčine sise i pade preko njenog tijela bespomoćniji nego što je ikad sanjao da će biti.

Baroni i nadbiskup tajnim signalima čestitaše jedni drugima, već slaveći u mislima pobjedu. Ni pomišljali nisu, a naročito ne nadbiskup Turpino, da im je slasni okus pobjede samo privid.

Već sutradan, nakon neprospavane noći, car Karlo, izmučen gubitkom svoje ljubljene leptirice, naredi da se njeno tijelo balzamuje i dnese u njegovu spavaću sobu. Od tog dana, sljedeći mjesec bio je pravi košmar za barone, a i za nadbiskupa Turpina. Car Karlo nikako se nije pojavljivao. Povremeno bi jeo, i to uvijek bivolji but, jer ga je to podsjećalo na trenutak kad je upoznao pokojnu lijepu Sofi. Za carstvo se više nikako nije brinuo, uvidjevši da mu je život besmislen bez mesarove kćerke.

Baroni i nadbiskup Turpino nađoše se sad u situaciji koju nisu očekivali od surovog cara. Ranije njegova ljubav nije bila shvaćena ozbiljno, ali su svi njegovi sadašnji postupci govorili da je neka od Amorovih strelica zasigurno procijepila Karlovo srce... Car je ljubio leš!

Svi se već bijahu pomirili s tim da je car Karlo poremetio pameću te odlučiše da mirno počekaju njegovu smrt, jer carevića nasljednika sad već sigurno neće biti. Samo je stari nadbiskup Turpino posumnjao u čistotu takvih carskih radnji i osjećaja, gdje je zasigurno neki đavoljak morao umiješati svoje zlobne prstiće. Turpino odluči pogledati leš lijepe Sofi.

Trebalo mu je dosta strpljenja... Nekoliko dana proveo je čekajući zgodnu priliku da car Karlo napusti odaju kojoj niko nije imao pristupa. Konačno, car Karlo bi primoran da obiđe dvorjane koji su pravili neke problemčiće, a koje car Karlo morade razmotriti. Nadbiskup Turpino iskoristi to da pregleda obnaženo balzamovano tijelo lijepe Sofi, koja se sada caklila poput voštane figure... Nnakon što je nadbiskup dobro ispipao sve uvale i ispupčenja tog fantastično-začuđujućeg ženskog tijela koje na sebi i u sebi krije hiljadu i jednu tajnu, Turpino se dosjeti da pogleda i u usnu duplju...

ZLATAN PRSTEN

Pošto na jedvite jade otvori čeličnu vilicu, ispod okamenjenog jezika pronađe zlatan prsten optočen smaragdima zelene boje. Iznenada se začu vika srditog cara Karla, koji se vraćao natrag u svoju sobu, ljutit što su ga uopće i uznemiravali. Turpino brzo pohrani ovaj prsten u svoju vrećicu i izjuri vani prije nego što je iko mogao primijetiti njegovo kretanje.

Upravo kada je htio zamaći niz hodnik, nabasa na ljutitog cara koji, ludački vičući neke besmislene riječi, odjednom naredi da se sve spremi za sahranu kakva i dolikuje mesarovoj kćerki, a da njemu na dvoru više ne trebaju smradovi ničijih pohotnih lešina. Tako se još istog dana sahrani leš lijepe Sofi, na zaprepaštenje svih dvorjana, izuzev, možda, samog Turpina, koji je tek počeo da naslućuje šta se to, zapravo, dogodilo i kakvu to moć ima onaj prsten... Kasnije se pokazalo da su njegove slutnje bile tačne, pa čak i više nego što je očekivao.

Od kada je mesarova kćerka sahranjena, car Karlo zabranio je spominjanje njenog imena i ličnosti u njegovom prisustvu, ali se, zato, sve više počeo interesirati za religijska pitanja pa je posljednjih mjeseci sve više vremena provodio u društvu nadbiskupa Turpina, koji je ovaj pomak u carevoj bolesti ocijenio veoma pozitivnim.

Jednog poslijepodneva, nakon obilnog ručka i duge šetnje u društvu s nadbiskupom Turpinom, car Karlo se odluči povući u svoju odaju kako bi svojoj duši dao daha te pozva Turpina da mu se pridruži. Ovaj to odmah prihvati, smatrajući sebe najvećim krivcem za iznenadno ozdravljenje cara Karla. Ni slutio Turpino nije koliko je bio u pravu.

Kad ostadoše sami, car Karlo zaželi da se ispovijedi nadbiskupu. On to prihvati i sjede na rub kreveta slušajući Karla Velikog kako mu nabraja sve svoje pohode, pljačke, klanja, silovanja... Karlo je mirno šetao po sobi, oko postelje na kojoj je Turpino sjedio skrštenih ruku, moleći se za carevu dušu. Iznenada, car Karlo zašuti. Turpino ga pogleda, a ovaj ga poče moliti da zadigne svoju mantiju, jer mu je već odavno želja da vidi noge sveca kakav je bio nadbiskup. Turpino se u početku snebivaše, a potom ipak ispuni želju caru i zadignu svoju mantiju toliko visoko da je njome prekrio glavu i ništa nije mogao vidjeti..

Car Karlo, Karlo Veliki, kada ugleda punačke nožice nadbiskupa Turpina, iznenada osjeti isti onaj mlaz krvi što se munjevito razli kroz njega kao i onda u šumarku kad mu se ukazala lijepa Sofi. Ne odoli car Karlo svome porivu i baci se na koljena, obujmivši noge Turpinu. Stiskaše ih jednom rukom, a drugom ih milovaše, žureći ka nadbiskupovim svetim preponama i cjelivaše svaki svoj pomak. Nadbiskup bi toliko zbunjen, prestravljen i iznenađen da se ne znade odbraniti pa ni ustuknuti nego stajaše k'o klada, i dalje čuvajući rukama crnu mantiju preko očiju... Najzad, od prebrzog odvijanja događaja, nadbiskup zapjeva jednu od svojih himni koje je običavao vježbati sa crkvenim horom. Pjevao je tiho, pa glasnije, i još glasnije, dok najzad ne poče urlati od nekog silnog treperavog osjećaja kojim ga darivaše usne Karla Velikog...

ZLA MAGIJA

Sutradan ujutro, nadbiskup se probudi u postelji carskoj. Sam je bio. Car je otišao na jutarnji objed, ne želeći buditi svog svetog ljubimca. Počeše se zbrajati događaji u nadbiskupovoj promućurnoj glavi... Odjednom shvati koliko je zgriješio i da je bio omađijan te da se mora hitno riješiti te zle magije. Istini za volju, kad niko ne bi saznao, čarolija mu i ne bi toliko naudila, ali valjalo je sačuvati dobar glas....

Nadbiskup Turpino iskrade se iz dvora, sjede u kočiju i ode do jezera Konstanca. Tu poljubi prsten sa smaragdima, još jednom ga čeznutljivo i sa žaljenjem pogleda te ga baci u jezero.... Baš u tom trenutku car Karlo je doručkovao, tek se odjednom zagrcnu zalogajem koji je žvakao, a kad dođe sebi i popi gutljaj vina, iznenada viknu na dvorjane:

- Selimo se na Konstancu! Tamo ću da umrem!