U sobu su opet uletjela dvojica crnih komandosa i izvukla je u neki, činilo se kilometrima dug i uzak hodnik. Dok su je jurećim korakom gurali na kolicima, vrištala je u pomoć, osjećajući kako polako gubi svijest. Oko nje su se prvo smjenjivale fotografije pejzaža sa zidova ove crvotočine od hola, a onda je sve počelo gubiti prvo oblik, a potom i boju...
Mahnito je udarala po tastaturi i s
vremena na vrijeme bacala pogled na sat u donjem desnom uglu monitora. Žamor
uzburkane kancelarije odavno joj je zvučao kao "Bumbarov let" pa je u
tom ritmu brzo prebirala prstima po zacrnjenim tipkama.
- Samo da mi je
izaći odavde - mislila je skenirajući pogledom brojeve i slova na ekranu.
No, dan je
prolazio isuviše sporo. Pokušavala je da sumanutim tipkanjem prevari vrijeme i
ubrza dan, ali nije bila baš uspješna. Ako bi uspjela i zavarati sebe, otečene
noge i otuđena trtica koja bi brecala na svaki dubok uzdisaj, isprekidan
krvotok i suhe i zakrvavljene oči redovno bi je podsjetili kako je iza nje ipak
dug put.
A onda bi
spakovala svoje stvari - uvijek istim redoslijedom. Prvo bi pogasila sve prozorčiće
na svom monitoru, onda bi sve papire sa stola uredno složila u ladicu i tek
potom bi kliknula shut down i poslala svoj mali komp na počinak do sutra u isto
doba. I njemu je trebao odmor. Kao i uvijek, već je počeo da huči, pregrijan,
prašnjav, star, izmrcvaren...
ŽIVO BIĆE
Ponekada joj se činilo da je i on živo biće. Nekako je osjećala
kad bi se razradio pa bi pratila njegov tempo, a nekada bi, jednostavno, bila
sluđena njegovom nepokretljivošću, usporenošću, nekooperativnošću...
Ipak... ta mala
siva kutija u moru vitkih crnih koje su, sjajne i ulickane, skoro pa pozirale
na svim susjednim stolovima, bila joj je nekako posebno draga. Osim što bi
ponekad zaštopao, ipak je bez pogovora trpio svaku njenu nervozu, ali joj i
pričao divne priče, pokazivao najšarenije slike, dovodio neke sasvim nove,
zanimljive i lijepe face... ponekad čak i pjevao pjesme, prikazivao filmove...
Zbog toga je bila posebno osjetljiva kad kompjuter ne bi radio...
Pa to je bio skoro pa njen najvažniji organ, od vitalnog značaja. Ako bi se
njemu nešto dogodilo, šta bi bilo s njom? Da li bi dobila novi kompjuter? Bi li
on radio poput ovog, da li bi uopće sarađivao tako dobro kao ovaj mališa? Možda
bi joj rekli da je i ona gotova... Hiljadu pitanja, nijedan odgovor!
Zato ga je svakog dana tako brižljivo uključivala i isključivala,
uvijek vodeći računa da ne preskoči koji korak, da mu ne naudi, da mu ne
naškodi...
***
Na ulazu i izlazu procedura je uvijek bila ista – stani u red,
kada priđeš skeneru, prvo pruži kažiprst, širom otvori oko, iskezi zdrav zub
ili kani kap krvi da se svi uvjere kako si ti stvarno ti. Nije se mnogo
uzbunjivala zbog toga, samo daj da izađe iz te zgrade...
Pružila je prst na skener i već počela razmišljati o suđu koje
čisto stoji u perilici već tri dana jer ne stiže da ga izvadi i ostavi na
mjesto, o dječijoj frizuri koja već odavno to nije, ali mama nikako da stigne
odvesti dijete na šišanje, o polupraznom frižideru koji ne može da napuni zato
što šoping-centar ne radi cijelu noć... kad zapišta pi-pi-pi.
Štrecnula se, pomalo iznenađena tim neobičnim zvukom.
- Šta
je sad?! Ima l' ovaj dan kraja? – pitala se, još nesvjesna da to skener
alarmira uzbunu jer nije prepoznao šare na jagodici njenog prsta.
- Morat
ćete ponoviti - obrati joj se visok, markantan tip u pomalo loše skrojenom
odijelu.
I ona poslušno opet nasloni svoj prstić na ledeno glatko staklo,
ali opet poče da probija mozak pi-pi-pi.
- Da
probam, možda, s okom? – upita onog propalog sportistu, koji je danas sa svojim
ogromnim bicepsima i tricepsima mogao samo da glumi gorilu na glavnom ulazu
velikih zgrada.
- Probajte
– reče joj dečko.
Naslonila je ovog puta glavu na aparat poput onih koje je imao
svaki ozbiljan oftalmolog u gradu. Vilica joj je sjela u kožni povez, kao i
čelo, a oko je širom otvorila i pogledala u tubu nekog sasvim čudnog
kaleidoskopa. Pi-pi-pi.
- Pa
dokle više?- već je počela da se nervira.
-
Žao
mi je - reče onaj momak. - Morat ćemo dalje.
Znala je šta slijedi. Sad mora s njim u onaj odvratni sobičak.
Tamo je stolica, ali ne obična.
- Gospođo,
porcelanske navlake su vam krasne. Kvalitetan rad, ali ja, nažalost, od njih
nemam ništa. Zar nemate nijedan svoj zub? – upitala ju je nafrackana zubarka sa medicinskom maskom na licu dok joj je čačkala metalnom iglicom po ustima.
- O, da
mi je više izaći odavde - pomislila je, a onda je kratko izustila: - I šta
sad?
- Ostanite
ležati, sad će kolegica - hladno je rekla žena u bijelom matilu, a onda je
izašla.
Bodibilder je još stajao tu. Odijelo mu se napinjalo preko
ramena pa se počela pitati da joj on sada možda nije neka prijetnja.
U sobu je ušla skoro pa djevojčica s iglom u rukama.
- Malo
ću vas bocnuti, nije strašno, za nekoliko minuta sve će biti OK - piskutavo je rekla mršavica dok joj je podizala desni rukav.
Ubod i nije bio baš bezbolan, a i nikako joj nije bilo jasno zašto
im za običnu analizu trebaju baš tri kese krvi.
- Možda
mi je posebno dobra... Vidim da je gusta, nekako puna, tamnocrvena... - mislila je čekajući da konačno dobije
odobrenje da ide kući.
Ali, analiza je baš potrajala. Nikako da se završi. U sobi je i
dalje bila s onim vratarom iz ulaznog hola. Šutili su. Ona je pogledom kolutala
oko sebe, a on kao statua.
-
Ja' dosadnog posla, ja bih ovako umrla - govorila je u sebi.
Pi-pi-pi, opet se začu, ali sada nekako tupo, tiho, kao da je
dolazilo iz podruma, odozdo, ispod njenih nogu. Prožela ju je jeza...
Vrata se otvoriše naglo i u sobu uletješe dva komandosa. Crne
uniforme i puna ratna sprema – šljem, pancir, automatska puška, jedan nož,
ručna bomba, crne kožne čizme usred ljeta.
- Lezi!
Lezi! Na pod! Odmah - vikali su upirući joj cijev prema očima.
Kao da joj je neko šamar opalio, adrenalin joj skoči pa kao da tek
progleda.
- Šta
se dešava? Šta vam je? Samo hoću kući - ubrzano je poluglasno govorila, ali oni
nastaviše da je nadvikuju:
- Na
pod, odmah!
I opruži se ona po podu koliko je duga i široka. Morala je leći na
stomak, raširiti noge i ruke, a glavu nasloniti na crni mermer i tako se
praviti da je skamenjenja.
- Šta
vam je, momci? Samo hoću kući. Pa mi smo kolege, ja ovdje radim već godinama - izustila je čak se pomalo i smijuljeći, ne vjerujući da joj se ovo stvarno
događa.
-
Šuti,
kučko! - vikao je jedan od ovih glavonja kao da je jutros nije vidio na
videonadzoru kad je ovu istu proceduru uredno prošla kako bi ušla.
-
Stvarno
ne znam šta se dešava - govorila je sada već sasvim ozbiljnim tonom, a u tom
trenutku je u sobu ušla opet ona suhonjava djevojka.
- Nijedna
analiza nije potvrdila da ste vi Karli Foks. Otisci vaših prstiju ne postoje,
na skeneru je ostala samo mrlja, snimak očiju ne djeluje ljudski, kao ni
analiza vaše krvi. Svi podaci upućuju na to da je riječ o hologramu.
-
Hahahaha
– počela se smijati uz očajnički uzdisaj. - Kakav hologram? Pa ja sam Karli
Foks sa sedmog sprata. Svakog jutra dolazim u 9. Jutros sam ovu istu proceduru
prošla da bih ušla. Šta je vama?
Niko je nije
slušao. Okupili su se u suprotnom ćošku i došaptavali su se dok su joj dvojica
u crnim uniformama i dalje držala puške naslonjene na sljepoočnicu.
Nikako joj
nije bilo jasno šta se to događa. Čuj hologram? Ako već i jeste hologram, mislila
je u sebi, onda joj nijedan mitraljez, a ne ove puškice, ne mogu ništa.
Vrijeme je opet prolazilo, a ona je sad već osjećala kako tapka u mjestu. A sebi to nije mogla dopustiti. Previše je obaveza, još nema ni ručka, veš čeka na pranje, ujutro dolazi vodoinstalater da sredi vodokotlić iz kojeg potoci teku već danima... Ništa nije govorila, ali na licu joj se počeo nazirati grč nestrpljenja.
Na vrata sad uđoše neki muškarci u radnim odijelima i sa pokretnim bolničkim krevetom.
- Vozite je dole - reče onaj s ulaza.
Zgrabili su je i čvrsto je kožnim kaiševima, opasačima, svezali za kolica. Nijemo je buljila u plafon prošaran klima-uređajima i neonskim svjetiljkama, osjećajući kako joj na oči navire bujica suza. Lice joj se okvasilo, a pogled zamaglio. I dalje joj ništa nije bilo jasno.
KONTROLNI TORANJ
Prostorija je ličila na kontrolni toranj mada nije imala panoramskih prozora, jer je bila duboko u zemlji. U sterilno bijelom okruženju jarko su svjetlucali plavičasti dugmići na pultu. Zrak je bio prevruć, pomalo sladunjav i težak. Oko žene na pokretnim kolicima okupila se grupica transvestita - napadno našminkani i s vještačkim predugačkim trepavicama, nosili su cipele sa platformama i visokim potpeticama. U čudu ih je gledala.
- Nije mi samo jasno kako imaju tako oble noge, prave ženske... - pomislila je.
Užurbano su hodali oko nje, napadno i prenaglašeno ženski vrckajući bokovima i njišući ramenima te čvrsto čuvajući laktove pripijene uz tijelo čak i kada bi sklanjali duge šiške s čela... Nosili su neke čudne uređaje, poput barkod čitača, i s vremena na vrijeme upirali bi ih u nju očitavajući neke vrijednosti.
- PH 711, A3, CTP 278... - diktirao je jedan od njih u mini slušalicu na okovratniku.
- Hoće li mi, molim vas, iko reći šta se dešava? - očajno je govorila, ali su je svi ignorirali.
Već je počela da apatično prihvata ovu situaciju, kad se opet začu onaj odvratni zvuk pi-pi-pi.
- Šta je, pobogu, sad?! - uzdahnula je.
Transvestiti se brzo i uredno posložiše u perfektan red, a zid se rastvori na dva dijela i u sobu zakorači Vrhovni. Sa strahopoštovanjem su pogeli glave i gledali u vrhove svojih lakiranihi fluorescentnih cipelica, dok je on energično i pomalo kruto koračao pored njih, držeći ruke sklopljene na leđima. Bio je omanjeg rasta, sijed i sasvim tipičan. Odijelo se presijavalo na njemu u hiljadu nijansi, a umjesto kravate, nosio je pletenicu napravljenu od sportskih pertli raznih boja.
- Znači, ovo je hologram? - upitao je gromkim dubokim glasom, išareteći pogledom na kolica.
- Da, Vrhovni - uglas su zapiskutali transići.
- Pa šta predlažete?
- Šta god želite.
Nastavio je zlokobno koračati oko žene svezane za krevet.
- Gospodine, ja nisam nikakav hologram - obratila mu se pristojno, nastojeći sačuvati mirnoću glasa.
- Ovo čudo i govori? - pomalo iznenađeno obratio se svojim podanicima.
- Da, Vrhovni - odgovarali su uglas ne dižući pogled, a onda je jedan od njih istupio korak naprijed i nastavio:
- Ne samo da govori, ovaj hologram čak i radi i razmišlja. Nazvali smo ga Holokreptonix.
- Divno - reče Vrhovni pa nastavi: - I šta predlažete s njim?
- Istraživanjem njegovih funkcija, utvrdili smo da se odlično snalazi u obavljanju više radnji istovremeno, prilično je energičan, sistematičan i precizan pa predlažemo da ga iskoristite u nekoj od naših organizacionih jedinica na poslovima fabričke proizvodnje. Smatramo da će na takvom mjestu pružiti maksimalne rezultate te da će biti najisplativiji s obzirom na minimalne troškove rada, jer ovaj model ne troši apsolutno ništa, a nema potrebu ni za odmorom, servisom niti ičim sličnim. Troškovi njegovog održavanja su tačno nula - odzvanjalo je kontrolnim tornjem.
- Divno, divno! Odmah ga stavite u pogon - zadovoljno je govorio Vrhovni dok su mu se okice pohotno caklile.
- Ovo mora da je neka greška. Pustite me! - povikala je žena još dok je slušala sistematično nabrajanje odvratnog transića u roze štiklama.
No, to joj nije mnogo pomoglo. U sobu su opet uletjela dvojica crnih komandosa i izvukla je u neki, činilo se kilometrima dug i uzak hodnik. Dok su je jurećim korakom gurali na kolicima, vrištala je u pomoć, osjećajući kako polako gubi svijest. Oko nje su se prvo smjenjivale fotografije pejzaža sa zidova ove crvotočine od hola, a onda je sve počelo gubiti prvo oblik, a potom i boju...
***
Pi-pi-pi - opet je začula, prestrašeno širom otvorivši oči.
Ugledala je svoj mali digitalni sat na noćnom stoliću kraj kreveta. Već je bilo 7.15, vrijeme da krene na posao.
(Piše: Džana Z-J)
