ČOVJEK S LIČNOM

To mu je bila propusnica za sva do prije tri mjeseca i dva dana zabranjena mjesta, mogao je s njom po pivo i cigarete, mogao je sjesti za volan i odjuriti krug preko cijelog grada, i preko granice je mogao... No, njemu su u glavi odzvanjale očeve riječi od onoga dana kada ju je, sav radostan, konačno slobodan, svoj, velik, važan i ponoljetan, tek donio kući.

Širom je otvorio oči u sami cik zore. Nije imao običaj ustajati tako rano, ali danas mu uzbuđenje nije dalo mira pa je hitro iskočio iz kreveta i odjurio pod tuš.

Dok je poluhladna voda padala po njemu osjećao se isto kao prije tri mjeseca i dva dana, kada je napunio osamnaest. Čuo je ponosne otkucaje svog srca i smijuljio se, žmireći glave podignute prema mlazu vode.

Na vrata kupaonice iznenada mu nestrpljivo zakuca otac.

-          Omare, Omare! Izlazi već jednom! Šta se lickaš više! Ima nas još koji ovdje živimo!

Brzo se ogrnuo peškirom i napravio dimnu zavjesu od dezodoransa, nabrzinu u ogledalu pogledao mišiće koji su se tek nazirali ispod mokre kože te izletio van.

-          Dobro, stari, šta galamiš. Evo me.

-          Šta li bi tek bilo da si mi kćerka. Haj', požuri.

U stomaku mu je nešto titralo, imao je tremu kao kad bi jurio loptu na školskom igralištu dok je Alica, brucošica, prolazila ulicom. Ispod oka bi gledao hoće li ga uopće primijetiti. A ona bi stalno tuda šetala – u grad, po hljeb, do biblioteke...

Morao se spremati.

Još sinoć mu je majka ispeglala bijelu košulju i plave hlače. Ogledao se, dvoumeći se da li da stavi smeđi kaiš i obuje cipele ili ipak patike. A i friz je morao biti na svom mjestu. Možda se opet sretnu, nikad se ne zna.

-          Ama, dijete drago, prestani se manekenisati i požuri. Bit će gužva.

-          OK, OK. Evo me, samo ličnu da uzmem – odgovorio je ozbiljnim glasom, kako i dolikuje čovjeku s ličnom kartom.

A ta mu je lična tih dana bila sve. Stalno bi je prevrtao po rukama, zagledao svoju sliku, tumačio matični broj i pronalazio joj zamjerke, mada mu je, zapravo, bila bez mana, savršena, diploma nad diplomama.

To mu je bila propusnica za sva do prije tri mjeseca i dva dana zabranjena mjesta, mogao je s njom po pivo i cigarete, mogao je sjesti za volan i odjuriti krug preko cijelog grada, i preko granice je mogao...

No, njemu su u glavi odzvanjale očeve riječi od onoga dana kada ju je, sav radostan, konačno slobodan, svoj, velik, važan i ponoljetan, tek donio kući.

-          Sine, čestitam! Sad možeš i u zatvor – rekao mu je pomalo u šali, pomalo u zbilji,  snažno mu stisnuvši pesnicu i privukavši ga sebi u zagrljaj.

***

Pred mjesnom zajednicom se otegao red, uglavnom penzionera koji su požurili da obave svoju građansku dužnost i jednim iksićem spase zemlju od propasti. Omar je stajao s ocem i upijao sve oko sebe.

-          Da hoće sad Alica... – mislio je.

Svi su nekako bili ozbiljni, poneko bi koju progovorio, ali samo poluglasno, i to o vremenu i prognozi.

Smatrao je da ima nešto veličanstveno u tim tihim trenucima, kada niko nikoga nije želio navesti na pravi ili, nedajbože, pogrešan izbor. To je ta demokratija. I on se sada pita.

Bio je pun sebe.

-          Moja bi mogla biti presudna, posljednja – mislio je, gledajući kako mu prskaju prst specijalnom tintom.

Odmah su ga našli na spisku. Bio je sve bliži kabinama s tamnim zastorima i školskoj klupi na kojoj je stajala kutija sa prorezom. Činilo mu se da svijetli, kao da isijava.

Dobio je zadatak i obuzela ga je neka toplina. Bio je sam. Dlanovi mu se oznojiše, isto kao neki dan kad je ispravljao keca. Matematika. Test. Zaokruži tačan odgovor. A on, maturant, visok skoro dva metra, pojma nema.

Dugo je buljio u ogromnu dvolisnicu ispisanu imenima kandidata...

-          Hm – i dalje je gledao, pokušavajući da se sjeti barem jednog imena.

Vrijeme je brzo prolazilo. Već je osjetio komešanje iza leđa. Ljudi žure, a on.... on samo gleda.

-          Da l' da stavim iks ili oks... plus ili minus... zaokružiti ili prekrižiti...

Počeo je da ih iščitava sve redom.

A otac mu je lijepo govorio:

-          Znaš li, sine, za koga ćeš?

-          Nemoj mi ti govoriti.

-          Ama samo pitam.

On tek sad duma.

U sali se začulo kašljucanje, poneko gunđalo nešto bi promrsilo. Nije više bilo vremena. Sve je iščitao, nigdje ne nađe ono što je tražio.

-          Hoće l' to, Omare? – dobaci mu otac iz sale pa on brže-bolje preko cijelog papira našvrlja: „Alice, volim te“, i izjuri van slažući list na četvrtine.

Kutija nije više svijetlila nego je razjapila crni otvor poput bezdana. Ugura on smotuljak, potvrdu svoje demokratske muškosti, i izjuri na svjež zrak. Obli ga hladan znoj.

-          Nek' je i ovo prošlo – mislio je dok je, cupkajući s noge na nogu, čekao oca da zajedno idu kući.

I dok se okrenuo on se već nađe kraj njega. Spusti mu ruku na rame i krenuše. Ništa mu nije govorio, ali je nekako čudno šutio.

***

Kafa i uštipci uzmirisali su se cijelom kućom. Majka je sve posložila i onda sjede prekoputa svog jedinka.

-          I? Kako bi, sine?

-          Ma... – odmahnuo je rukom, šarajući pogledom po sobi kao da nešto traži.

-          Šta je bilo? – zakolutala je očima prema glavi kuće.

-          A šta kako bi? Razvuk'o k'o hodža teraviju!

-          Ma pusti to, stari.

-          Fino sam te pitao znaš li za koga ćeš, a ti...

-          Ama znam ja nego...

-          Šta nego? – reče mu otac dok je spuštao fildžan vrele kafe.

-          Nije bilo tog što ja hoću.

-          Kako, sine, nije bilo? – govorila mu je majka nudeći mu uštipak.

-          Pa fino. Ja sam htio da budem suzdržan – reče sa zalogajem u ustima.

-          Čuj suzdržan?! – nasmija mu se otac. – Pa ko je danas još suzdržan?

-          Štajaznam.  Pa i oni se na TV-u vazda prebrojavaju za, protiv i suzdržan.

-          De, ti uzmi još – gurnu mu majka uštipak u šaku, a on skoči preko vrata.

-          Gdje ćeš to? – dobaci mu stari.

-          Ma odoh malo s rajom... – i izjuri van.

***

Okupljali su se na kraju ulice ispred jedne garaže. I sad je tu stajala grupica momaka, srednjoškolaca.

-          Ooooooooooo! – povikali su uglas, ugledavši Omara.

Danas je bio glavni među njima, najstariji, jedini od njih s ličnom, jedini od njih koji se danas pita...

-          Pa, đe si, Omer-beže! – svi su se redom rukovali kao da sinoć na ovom istom mjestu nisu dangubili do ponoći.

-          Šta ima? – prozbori Omar kulerski, gledajući kako im se niz ulicu Alica približava.

-          I? Jesi l' glas'o? – upita ga 17-godišnji Adi.

-          A jesam.

-          Pa, kako bi?

Svi su netremice gledali u njega, iščekujući šta će reći i opet je bio sav važan. Alica je bila dovoljno blizu da čuje da je i on sad punoljetan.

-          Ma nema se tu šta pričati. Odeš i obaviš to – glasno je govorio Omar ne bi li ga čula.

Pravio se kako je savladao sve osnove demokratije, a zapravo je samo želio zaboraviti svoju brljotinu i prestati misliti na to ko će sve vidjeti njegovu poruku Alici.

-          Nego, hoćemo l' malo lopte? – bio je najbolji recept da nastavi dalje. Ako brzo da gol, možda ga Alica primijeti, možda čuje njegovo ime, možda ga zapamti...