Rođo, ne brini se! Evo, ja, zaposlena, naći ću vam posao svima, i to dobro plaćen. Udomit ću i vas i vašeg kera, nahranit ću vas i obući, poudavati i poženiti... U Bosni nema kirija, nema režija, a i sve ostalo je, eto, džaba
 |
Javi mi se neki dan na Facebooku jedan moj prezimenjak... da provjeri jesmo li, zaista, familija. Iz drugog je grada, planira, kaže, da se, trbuhom za kruhom, doseli ovdje, a ima i sina, studenta, pa odjednom nađe za shodno da me priupita šta ja mislim, ima li mu dijete budućnosti ovdje... hoće li imati posla... hoće li se on zaposliti...
Meni nešto bi neugodno... Niti sam vidovita Džemila, niti znam gledati u kašike, a ni razbaciti graha... Šta da mu kažem? Znam da bi najviše volio da sam mu rekla: "Slušaj, rođo, ne brini se... evo, ja ću zaposliti i tebe i potomka ti", a još kad bih mu dala i nešto para... Ih, toj sreći nigdje ne bi bilo kraja!
Ali ništa od toga ne bi.
SUDBINA KLETA
Rekoh mu: “Što se mene tiče, svim mladima savjetujem da bježe iz ove zemlje, s ovog kontinenta, s ove planete... Gdje god da odu, bit će im bolje nego u ovoj čemernici... Svugdje se raditi mora, ali barem će tamo negdje znati za šta znoj svoj prosipa."
No, čini mi se da je rod moj neki patriota pa tu prekide naš razgovorčić. Kaže, možda je sudbina drugačija. Možda jeste, složih se i ja i onda mi se misli zakovitlaše...
Kad je čovjek nemoćan, jadan, uvijek je sudbina kleta, Deux ex machina... i onaj grah... i uvrnuta kašika... A ja ništa od svega toga nisam. A još i ružno zborim. Čuj da bježe od usuda svoga?! Što li mu ne rekoh: "Rođo, ne brini se! Evo, ja, zaposlena, naći ću vam posao svima, i to dobro plaćen. Udomit ću i vas i vašeg kera, nahranit ću vas i obući, poudavati i poženiti..."
Baš sam grozna... Pobježe čovjek glavom bez obzira. Garant konta kako ipak nismo familija...
A onda se sjetih i još nekih... familijina familija, i k tome još, da prostiš, dijaspora! E tek to je priča!
I njih je, naravno, udarila recesija. Ali, po njihovom, stoput gora nego ova naša, domaća. Kud ćes dalje kad, od njih dvoje, već dva mjeseca samo on radi. Njoj se firma ugasila. Ali, ne spominje ona koliko joj je teška otpremnina, a ni socijala, nego kuka: "Pa znaš li ti kako je sada?! Valja od plate jedne živjeti... kirija, hrana... pa i u Bosnu se opet mora doći na barem 5 dana." Ma kuku, lele, jest im teško! Umalo im ne dadoh par stoja, eto, nek' im se nađe za najcrnjih dana.
A planiraju oni gozbu veliku za nekoliko godina... Vratit će se, kažu, da u penziji ovdje k'o ljudi požive. Ovdje nije skupo... Još kad se ima kuća pa se i bašta uzgaja... Ma idila! U Bosni nema kirija, nema režija, a i sve ostalo je, eto, džaba.
Bujrum, brate, vrati se kući kad ti nikad nije bila slađa! Jedva čekam da te vidim, valjda ćeš izdurati duže od onog našeg Amerikanca. I on je računao isto, jedva izdržao šest mjeseci pa opet počeo pričati kako je Amerika njemu sve dala...
Bujrum, brate, i ti idi! Nisam te ja ovamo ni zvala. Ali, što je najgore od svega... ni u ratu, a ni u ovih skoro dvadeset godina poslije rata, ni ti mene ne zovnu nijednom ni na 5-6 dana. Kao, eto, uželjeli se vi Bosne, a ja, kao, nisam ni Njemačke, ni Austrije, ni Švice i Skandinavije, Amerike i Kanade... Ali sam, zato, željna uboge dijaspore...
Koliko god ih volim i bez obzira na to koliko su mi pojedini dragi, posljednjih godina sve više mrzim decembar, juli i avgust. Tad se nekako sjate sa svih strana, a što je još gore, navikli su se, kao gosti naravno, na čuveno bh. gostoprimstvo pa sada, poput kakvih bahatih sultana, kada dođu ovdje, očekuju haman i da im stope ljubim... da sav svoj život zaustavim... da samo o njihovim problemima slušam... da samo u njihovim putovanjima i dogodovštinama uživam...
NJIHOVA SREĆA
I uživam ja, zaista, u njihovoj sreći... Drago mi je što je ona, radeći kao čistačica na dva mjesta, u 45. diplomirala i odmah se potom kao psiholog zaposlila. Drago mi je i što joj kćerka, pored švedskog sistema obrazovanja, glumi seks i grad dok na Menhetnu studira... Drago mi je i što ona patronažna sestra u Austriji radi na pola radnog vremena dok je tri godine na porodiljskom i što za to prima 1.350 eura... Drago mi je i što je Švabo kupio kuću i imanje pokraj Sarajeva... što su do sada uzduž i poprijeko obišli cijelu Evropu, pola Afrike i frtalj Istoka, i što bh. Amerikanci na Floridi u zrelim godinama proživljavaju sve scene "Beverli Hilsa"...
Sve je to meni super... Samo... ne mogu da prestanem da mislim o tome kako sam ja onom svom rođi s Facebooka ista takva kao meni moja dijaspora iako radim puno radno vrijeme s VSS, a ne zarađujem ni pola od polovine one sa SSS iz Beča, i iako ne putujem nigdje dalje od svog radnog mjesta... i mada se ne školujem dalje iako je to, možda, neka moja velika želja...
Sve je to nama naša borba dala.
(Piše: Džana Zimić-Jesenković)
Divno
OdgovoriIzbriši