BRATSTVO I JEDINSTVO: STRPLJEN - SP(R)AŠEN

Ne bojte se bijesa merhametli Bošnjaka. Oni su strpljivi, umni, pametni, mudri... Njima će Godo doći. Bošnjak će iščekati, njemu će kurje oko namignuti, na vrbi grožđe roditi... Dženetske kapije njemu će se otvoriti

Sjećate li se spomenara? To su one knjižice u koje bi se školska raja upisivala. Kako se zoveš? Koju muziku slušaš? Koga voliš, a koga ne? Koja ti je omiljena knjiga, a koji film... Šta ćeš biti kad porasteš itd.

Neki dan smo kopali po tavanu i nađoh baš jedan takav, svoj. Crvenih korica i još nekako mirisan, lijep, očuvan. Malo ga prelistah... Vrati mi se na tren osjećaj tog, već davnoprošlog vremena. Škola, sekcija, šetnja s drugaricom, izlet s porodicom, puno smijeha, druženja i radosti...

A onda okrenuh stranicu, kad pitanje: Šta ti je najvažnije?

- Bratstvo i jedinstvo - zapara mi uši k’o grom iz vedra neba, a potom muk nastade... Ne samo oko mene nego i u meni.

Čuj bratstvo i jedinstvo?!

SMIJEH I BRUKA

Oplaka od smijeha ova ratna generacija novorođenčadi, a ja se još i unezgodih. Zar je tolika bruka?

Haj' što mi je mozak bio ispran Titovim stazama revolucije nego mi je i srce, dječije,
nevino i neiskvareno, udaralo u ritmu te parole...

Bratstvo i jedinstvo - bratstvo i jedinstvo - bratstvo i jedinstvo...

Ali, ja sam se zaklela...

"Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži datu riječ;
Da ću voljeti našu domovinu (... )
Čuvati bratstvo i jedinstvo
Svih njenih naroda i narodnosti
I cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!"

Je li to znači da sada više ne moram držati svoju časnu pionirsku riječ? Ne moram više marljivo učiti i raditi? I ne moram više biti dobar drug? Ni voljeti domovinu i sve njene narode i narodnosti? Ni slobodu ni mir?

LIJEP I GLUP

Šta današnje generacije moraju? Šta žele? Čemu streme? Koji su njihovi ideali? Šta je njima najbitnije u životu?

Bratstvo i jedinstvo sigurno nisu.

Danas nekako moraš biti lijep i glup..

Dovoljno je da je ženska avion dugih nogu i s dekolteom k'o golub gušan pa da se vine u neslućene nebeske visine. Bitno je da se stalno kleberi i nešto, kao, grli sa svim usputnim saradnicima... A muškarac... on samo mora biti uredno počešljan i dobro zalizan kako bi šefu klizeći zavirio u šupak. Nema potrebe da bude stručan. Samo poslušan.

Trebaš željeti i voljeti pare kako ti sve ovo prethodno ne bi prisjelo, kako bi znao zašto ne misliš svojom glavom, zašto je divno sve što šef kaže.

Ideali su neke karikature. Recimo... onaj malac što je već desetak puta bio na saslušanju zbog tuče, pucnjave i nekih obračuna u sitne sate, onaj što ima 19 godina i vozi BMW, mnogima je u Sarajevu ikona jednog novog stila. Ne radi, a ima.

Sabura!

I danas je najbitnije da si cool. Ne samo obučen po posljednjoj modi - znaš, farmerice nisu farmerice ako ne koštaju 300 dolara, telefon nije telefon ako nije iPhone, cipele nisu cipele ako šverceru za njih nisi dao par glava, izlazak nije izlazak ako nisi slistio nekoliko flaša, spiskao nečiji cijeli topli obrok i rekao: šaša - nego moraš biti baš cool, ono pravo, da ne trepneš kada slažeš, kad ukradeš, kad...

Mene je, kao i sve generacije prije, a i ove koje dolaze, odgojilo vrijeme... Samo drugačije.

Bila sam pionir sa crvenom maramom i plavom kapicom, sa petokrakom... Sanjala sam kako ću u rukama držati štafetu mladosti... kako ću rasti, i rasti... Biti ponos svoje nacije, svoje države...

Mladost sam, međutim, provela u redu - čekajući na hljeb i vodu. Bila sam jedno od sarajevske djece logoraša koja su 1.425 dana rasla i rasla pod kišom granata... i snajpera. Ali... i dalje sam vjerovala u bratstvo i jedinstvo.

SUHA ŠLJIVA

Bili su mi kao braća svi oni što su po dvanaest sati stajali na minus 10 pored Miljacke čekajući da uskoče u šaht i napune nekoliko kanistera vode. Bili su mi kao braća i svi oni što su trčali za mnom preko šina na Velešićima da me spase od snajperskih hitaca što su mi se, k’o roj osa, vrzmali oko nogu... Bili su mi kao braća i svi oni što su '96. u Titovoj, kad projuri ulicom neki rastandardani golf kec fijučući kao granata, zalegli po asfaltu od smrtnog straha.

Još se sjećam kako nam se svima želudac skupio k'o suha šljiva. Pogledi nam unezvijereni, utroba se trese i neki luđački smijeh, kikot na ivici plača. Od sreće što ipak nije granata.

Zar nismo bili jednaki? Ko glineni golubovi. Pa razliku je činila samo sreća.

Onda je, sada mi se čini možda i prebrzo, stiglo neko drugo vrijeme. Niko više nije spominjao bratstvo i jedinstvo, samo: Sabura! Rat je tek prestao... Sabura! Država je uništena... Sabura! Renesansa će doći... Sabura! I tako, evo, već 17 godina.

Gdje su sada moja braća?

Neki i dalje čekaju koricu hljeba, većina (bilo kakav) posao iz snova, neki da im legne plata ili transakcija od sina iz Iraka.

Jedni čekaju smak svijeta, drugi vikend, da dobiju bingo i sve počnu ispočetka.

BOLJA VREMENA

Svi, uglavnom, čekamo neka bolja vremena, a kako mi se čini, čekamo, zapravo, Godoa.

Zar nismo opet jedinstveni?! Sabura!

I tako već prilično dugo... Čini mi se da život prođe...

Ma jok! Pa fino nam kažu: Sabur je odlika mudrih ljudi, naročito Bošnjaka. Sabura!

Eto, baš smo mudri... umni... obrazovani. Sve bijela glava do bijele.

Ali, i strpljivost ipak ima granice. Ako ode predaleko, postane kukavičluk.

Bojite li se? Ali čega? Pa, strpljen, sp(r)ašen!

Zato, dragi moji državnici, entitetlije, kantonalci, općinari i svi drugi što kakve uzde držite, ne bojte se bijesa merhametli Bošnjaka. Oni su strpljivi, umni, pametni, mudri... Zato će u bratstvu i jedinstvu jada i bijede pričekati, saburati, istrajati... Njima će Godo doći. Bošnjak će iščekati, njemu će kurje oko namignuti, na vrbi grožđe roditi... Dženetske kapije njemu će se otvoriti...