VRBA

Zamisli svatove na livadi jednoj

stolnjaci bijeli prekrili dol

čaše se krijese k'o varnice

zvekeće srebro, čaroban poj

Čuju se zamašćeni uzdasi bekrija

vriska i cika rumenih djevojaka

jede se, pije, pjeva i svira

vjeruj mi, usnuli, pravi je lom

A tamo desno, tu vrba jedna

čeznutljivo gleda taj pir

kao da se sjeća onog

istina je nimalo svečanog

Proljeća, vjenčanja što 

stegna joj sveza za

lokvu, kreketa punu

a ljudi ipak kažu zemlju

Tužna je iva bila

opustila dlake

do bezdana da

vuku se, gadne

Natmuri se nebo

kaznu joj šalje

Zar da se buniš

spram sudbe svoje?

Posla joj kišu

nečijeg znoja kaplje

da zaliju joj brigu

Šuti, tako ti je

Svati se razbježaše

na stolici drvenoj, rasklimanoj

u pustoši tmurnoj, jadnoj

mladenci se, mokri do kože, zagrliše.