UJEDINJENI NARODI NAJAVLJUJU

POČINJU IGRE GLADI

 


Šta ćemo (danas) jesti, jedno je od gorućih pitanja na planeti odvajkada * Za Bosance i Hercegovce kriza s hranom traje još od '92. prošlog stoljeća

 

Šta ću za ručak, svakog dana razbijam glavu. Samo da mi neko hoće reći, da se ne ponavljam, k'o da bi mi pola posla obavio.

A onda, tamam kad sam negdje pri kraju kuhanja, još, eto, samo da stol postavimo i za desetak minuta slistimo ono oko čega, čini mi se, izdangubih cijeli dan, pomislim - je li moj život baš toliko jadan kad ga vječito provodim s istom dilemom...

No, upravo to pitanje - šta ćemo (danas) jesti - jedno je od gorućih na planeti odvajkada. U se, na se i poda se! Za ovo drugo i treće još ćemo se i snaći, ali čime ćemo napuniti stomake, to danas, izgleda, malo ko zna.

VRIJEME OSKUDICE

Ujedinjeni narodi najavljuju kako će 2013. biti obilježena globalnom krizom s hranom, izazvanom, navodno, nepovoljnim vremenskim uvjetima.
Kao da nam ova ekonomska nije bila dovoljna...


- Nedostatak hrane srušio je i prijašnje civilizacije. Mi smo na istom putu. Sada je svaka zemlja za sebe. Svijet živi od danas do sutra... Ulazimo u novu eru povećavanja cijena hrane i širenja gladi. Zalihe hrane svugdje su sve manje, a svijet iz vremena obilja ulazi u vrijeme oskudice. Geopolitika hrane postaje važnija od geopolitike nafte – upozorava i Lester Braun (Brown), osnivač i predsjednik Centra za istraživanje Zemlje u Vašingtonu, guru ekološkog pokreta, jedan od najutjecajnih svjetskih mislilaca, autor desetina knjiga, od kojih je posljednja, pod nazivom “Full Planet, Empty Plates: The New Geopolitics of Food Scarcity” objavljena prošlog mjeseca.

No, za skoro 4 miliona Bosanaca i Hercegovaca, osim za onih 85 multimilionera, odavno je 2013., još od ‘92. prošlog stoljeća.

Nisam zaboravila cjelodnevno čekanje u redu za vodu pod kišom granata i snajpera... - mnogi i danas koriste ratne kanistere zbog redukcija.

Nisam zaboravila ni vijetnamski bijeli keks iz smeđih limenih kutija, “strašno dobar za razvoj djeteta”... - Neki bi ga jeli i danas, poslije još dvadeset godina.
Nisam zaboravila ni lunch-pakete pune "hamova", ikar, bingo kad izvučeš "chicken a la king"...

Nisam zaboravila ni patnje onih u Goraždu... bez soli, brašna, šećera... a nisam zaboravila ni one iz zbjegova... bez igdje ičega.

Poznajem neke ratne trudnice koje su sanjale današnje šoping-centre, rafe pune hrane, kupovinu fasunge do iznemoglosti... Danas kroz megasamoposluge prolaze žmireći, kukaju kako ove jeseni na pijaci nema graha, krompir je preskup, a zima jos nije ni počela...

Žale se i pijačari...

Hranu, kažu, prodaju za badava, ali džaba. Narod ni za to nema para. Marka k'o tepsija.

Ali, hajd' što je narodu špajz već decenijama prazan, nego ni država ni entiteti nemaju robnih rezervi. Srk mlijeka i liz neke konzerve po glavi stanovnika slobodno neka ostave sebi.

UMIJEĆE RASTEZANJA

Prije izvjesnog vremena na jednom internetskom forumu povela se vrlo konstruktivna rasprava o tome kako preživjeti tri dana sa 10 maraka. Ne zna se ko je gladni autor teme - da li neki neiskusni student ili tek prepredeni bh. penzioner koji bi tako da glorificira svoje umijeće rastezanja jednocifrenog dnevnog budžetića (Pa Eskimi već odavno proučavaju kakvi su to trikovi uz pomoć kojih uspijevaju preživjeti ovoliko vremena, a sudeći prema prognozama, svi ćemo uskoro tražiti baš tu formulu uspjeha).

Bilo je tu raznih prijedloga, od onoga da gladuješ 2 dana pa se trećeg najedeš ćevapa i pola kile bureka do onih da za te pare kupiš pile, po komad nekog voća-povrća... posudiš od komšije malo brašna, šećera...


Ko nas to laže pričama o tome kako su “Igre gladi” ("The Hunger Games") avanturistički film o apokaliptičnom svijetu budućnosti? Pa apokalipsa već odavno traje, samo... jedni se bore za koru suhog hljeba, a drugi za kajmak.
Broj korisnika narodnih kuhinja konstantno se povećava... Samo ih salmonela, kažu, može reducirati.

Godinama već u prvi mrak gledam ljude koji rovare po kontejnerima u potrazi za koricom hljeba ili svežnjem u koji samilosni spreme kakve nekvarljive hrane... Skoro da se otimaju sa psima... Još malo pa će i oni početi gristi... ne od bjesnila, već od praznih trbuha.

A možda su i sami krivi. Nekad se, recimo, sijalo, barem po saksijama. Ja se, evo, sjećam 2 paprike i jednog paradajza s balkona. Uh, kakva je to gozba bila!
A pričaju mi da su u davna vremena u Bosni i Hercegovini dobro rađali i krompir, šljiva, jabuka... Žitna polja su postojala. I vinogradi.

Ljudi su se, kažu, i stočarstvom bavili, imali stoku, konje, goveda... Bilo je mesa, džemova, sokova...

Danas oranica nema... A ni autohtonog sjemena. Nema sela, skoro ni gradova.
Za bosanske specijalitete kažu da su to roštilj, pečenje, pita... Najviše se ipak izvan kuće jedu kifle, sendviči i pica - na komad.

Šta li su, onda, sogan-dolma, sarma, japrak, šiš-ćevap, pekmez, baklava, tufahija...

- Ako nemate hljeba, jedite kolače – izjavila je svojevremeno Marija Antoaneta.

Boljih savjeta nemaju ni naši vlastodršci. Najavljuju poskupljenje svega i svačega, smanjivanje plaća te još otkaza, a mene samo jedno zanima: Šta ću za ručak?

Neku konzervu? Zaleđeno? Kesicu? Ili ništa? Šta znaš... dolazi ta 2013., možda je bolje preskočiti ručak. Barem ću biti vitka, lijepa i zgodna.
Od sad samo užina. I to po mogućnosti neka genetski modificirana (GMO). Sa pesticidima, ta je najbolja - ni okusa, ni mirisa, al' neka je želudac pun.
Ne mogu da slušam prazna crijeva...

(Autor: Džana ZIMIĆ-JESENKOVIĆ)