BRATSTVO I JEDINSTVO: STRPLJEN - SP(R)AŠEN

Ne bojte se bijesa merhametli Bošnjaka. Oni su strpljivi, umni, pametni, mudri... Njima će Godo doći. Bošnjak će iščekati, njemu će kurje oko namignuti, na vrbi grožđe roditi... Dženetske kapije njemu će se otvoriti

Sjećate li se spomenara? To su one knjižice u koje bi se školska raja upisivala. Kako se zoveš? Koju muziku slušaš? Koga voliš, a koga ne? Koja ti je omiljena knjiga, a koji film... Šta ćeš biti kad porasteš itd.

Neki dan smo kopali po tavanu i nađoh baš jedan takav, svoj. Crvenih korica i još nekako mirisan, lijep, očuvan. Malo ga prelistah... Vrati mi se na tren osjećaj tog, već davnoprošlog vremena. Škola, sekcija, šetnja s drugaricom, izlet s porodicom, puno smijeha, druženja i radosti...

A onda okrenuh stranicu, kad pitanje: Šta ti je najvažnije?

- Bratstvo i jedinstvo - zapara mi uši k’o grom iz vedra neba, a potom muk nastade... Ne samo oko mene nego i u meni.

Čuj bratstvo i jedinstvo?!

SMIJEH I BRUKA

Oplaka od smijeha ova ratna generacija novorođenčadi, a ja se još i unezgodih. Zar je tolika bruka?

Haj' što mi je mozak bio ispran Titovim stazama revolucije nego mi je i srce, dječije,
nevino i neiskvareno, udaralo u ritmu te parole...

Bratstvo i jedinstvo - bratstvo i jedinstvo - bratstvo i jedinstvo...

Ali, ja sam se zaklela...

"Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži datu riječ;
Da ću voljeti našu domovinu (... )
Čuvati bratstvo i jedinstvo
Svih njenih naroda i narodnosti
I cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!"

Je li to znači da sada više ne moram držati svoju časnu pionirsku riječ? Ne moram više marljivo učiti i raditi? I ne moram više biti dobar drug? Ni voljeti domovinu i sve njene narode i narodnosti? Ni slobodu ni mir?

LIJEP I GLUP

Šta današnje generacije moraju? Šta žele? Čemu streme? Koji su njihovi ideali? Šta je njima najbitnije u životu?

Bratstvo i jedinstvo sigurno nisu.

Danas nekako moraš biti lijep i glup..

Dovoljno je da je ženska avion dugih nogu i s dekolteom k'o golub gušan pa da se vine u neslućene nebeske visine. Bitno je da se stalno kleberi i nešto, kao, grli sa svim usputnim saradnicima... A muškarac... on samo mora biti uredno počešljan i dobro zalizan kako bi šefu klizeći zavirio u šupak. Nema potrebe da bude stručan. Samo poslušan.

Trebaš željeti i voljeti pare kako ti sve ovo prethodno ne bi prisjelo, kako bi znao zašto ne misliš svojom glavom, zašto je divno sve što šef kaže.

Ideali su neke karikature. Recimo... onaj malac što je već desetak puta bio na saslušanju zbog tuče, pucnjave i nekih obračuna u sitne sate, onaj što ima 19 godina i vozi BMW, mnogima je u Sarajevu ikona jednog novog stila. Ne radi, a ima.

Sabura!

I danas je najbitnije da si cool. Ne samo obučen po posljednjoj modi - znaš, farmerice nisu farmerice ako ne koštaju 300 dolara, telefon nije telefon ako nije iPhone, cipele nisu cipele ako šverceru za njih nisi dao par glava, izlazak nije izlazak ako nisi slistio nekoliko flaša, spiskao nečiji cijeli topli obrok i rekao: šaša - nego moraš biti baš cool, ono pravo, da ne trepneš kada slažeš, kad ukradeš, kad...

Mene je, kao i sve generacije prije, a i ove koje dolaze, odgojilo vrijeme... Samo drugačije.

Bila sam pionir sa crvenom maramom i plavom kapicom, sa petokrakom... Sanjala sam kako ću u rukama držati štafetu mladosti... kako ću rasti, i rasti... Biti ponos svoje nacije, svoje države...

Mladost sam, međutim, provela u redu - čekajući na hljeb i vodu. Bila sam jedno od sarajevske djece logoraša koja su 1.425 dana rasla i rasla pod kišom granata... i snajpera. Ali... i dalje sam vjerovala u bratstvo i jedinstvo.

SUHA ŠLJIVA

Bili su mi kao braća svi oni što su po dvanaest sati stajali na minus 10 pored Miljacke čekajući da uskoče u šaht i napune nekoliko kanistera vode. Bili su mi kao braća i svi oni što su trčali za mnom preko šina na Velešićima da me spase od snajperskih hitaca što su mi se, k’o roj osa, vrzmali oko nogu... Bili su mi kao braća i svi oni što su '96. u Titovoj, kad projuri ulicom neki rastandardani golf kec fijučući kao granata, zalegli po asfaltu od smrtnog straha.

Još se sjećam kako nam se svima želudac skupio k'o suha šljiva. Pogledi nam unezvijereni, utroba se trese i neki luđački smijeh, kikot na ivici plača. Od sreće što ipak nije granata.

Zar nismo bili jednaki? Ko glineni golubovi. Pa razliku je činila samo sreća.

Onda je, sada mi se čini možda i prebrzo, stiglo neko drugo vrijeme. Niko više nije spominjao bratstvo i jedinstvo, samo: Sabura! Rat je tek prestao... Sabura! Država je uništena... Sabura! Renesansa će doći... Sabura! I tako, evo, već 17 godina.

Gdje su sada moja braća?

Neki i dalje čekaju koricu hljeba, većina (bilo kakav) posao iz snova, neki da im legne plata ili transakcija od sina iz Iraka.

Jedni čekaju smak svijeta, drugi vikend, da dobiju bingo i sve počnu ispočetka.

BOLJA VREMENA

Svi, uglavnom, čekamo neka bolja vremena, a kako mi se čini, čekamo, zapravo, Godoa.

Zar nismo opet jedinstveni?! Sabura!

I tako već prilično dugo... Čini mi se da život prođe...

Ma jok! Pa fino nam kažu: Sabur je odlika mudrih ljudi, naročito Bošnjaka. Sabura!

Eto, baš smo mudri... umni... obrazovani. Sve bijela glava do bijele.

Ali, i strpljivost ipak ima granice. Ako ode predaleko, postane kukavičluk.

Bojite li se? Ali čega? Pa, strpljen, sp(r)ašen!

Zato, dragi moji državnici, entitetlije, kantonalci, općinari i svi drugi što kakve uzde držite, ne bojte se bijesa merhametli Bošnjaka. Oni su strpljivi, umni, pametni, mudri... Zato će u bratstvu i jedinstvu jada i bijede pričekati, saburati, istrajati... Njima će Godo doći. Bošnjak će iščekati, njemu će kurje oko namignuti, na vrbi grožđe roditi... Dženetske kapije njemu će se otvoriti...

ŠTA NAM JE NAŠA BORBA DALA - VELIKA DIJASPORA I MALO PARA

Rođo, ne brini se! Evo, ja, zaposlena, naći ću vam posao svima, i to dobro plaćen. Udomit ću i vas i vašeg kera, nahranit ću vas i obući, poudavati i poženiti... U Bosni nema kirija, nema režija, a i sve ostalo je, eto, džaba

Javi mi se neki dan na Facebooku jedan moj prezimenjak... da provjeri jesmo li, zaista, familija. Iz drugog je grada, planira, kaže, da se, trbuhom za kruhom, doseli ovdje, a ima i sina, studenta, pa odjednom nađe za shodno da me priupita šta ja mislim, ima li mu dijete budućnosti ovdje... hoće li imati posla... hoće li se on zaposliti...

Meni nešto bi neugodno... Niti sam vidovita Džemila, niti znam gledati u kašike, a ni razbaciti graha... Šta da mu kažem? Znam da bi najviše volio da sam mu rekla: "Slušaj, rođo, ne brini se... evo, ja ću zaposliti i tebe i potomka ti", a još kad bih mu dala i nešto para... Ih, toj sreći nigdje ne bi bilo kraja!

Ali ništa od toga ne bi.

SUDBINA KLETA

Rekoh mu: “Što se mene tiče, svim mladima savjetujem da bježe iz ove zemlje, s ovog kontinenta, s ove planete... Gdje god da odu, bit će im bolje nego u ovoj čemernici... Svugdje se raditi mora, ali barem će tamo negdje znati za šta znoj svoj prosipa."

No, čini mi se da je rod moj neki patriota pa tu prekide naš razgovorčić. Kaže, možda je sudbina drugačija. Možda jeste, složih se i ja i onda mi se misli zakovitlaše...

Kad je čovjek nemoćan, jadan, uvijek je sudbina kleta, Deux ex machina... i onaj grah... i uvrnuta kašika... A ja ništa od svega toga nisam. A još i ružno zborim. Čuj da bježe od usuda svoga?! Što li mu ne rekoh: "Rođo, ne brini se! Evo, ja, zaposlena, naći ću vam posao svima, i to dobro plaćen. Udomit ću i vas i vašeg kera, nahranit ću vas i obući, poudavati i poženiti..."

Baš sam grozna... Pobježe čovjek glavom bez obzira. Garant konta kako ipak nismo familija...

A onda se sjetih i još nekih... familijina familija, i k tome još, da prostiš, dijaspora! E tek to je priča!

I njih je, naravno, udarila recesija. Ali, po njihovom, stoput gora nego ova naša, domaća. Kud ćes dalje kad, od njih dvoje, već dva mjeseca samo on radi. Njoj se firma ugasila. Ali, ne spominje ona koliko joj je teška otpremnina, a ni socijala, nego kuka: "Pa znaš li ti kako je sada?! Valja od plate jedne živjeti... kirija, hrana... pa i u Bosnu se opet mora doći na barem 5 dana." Ma kuku, lele, jest im teško! Umalo im ne dadoh par stoja, eto, nek' im se nađe za najcrnjih dana.

A planiraju oni gozbu veliku za nekoliko godina... Vratit će se, kažu, da u penziji ovdje k'o ljudi požive. Ovdje nije skupo... Još kad se ima kuća pa se i bašta uzgaja... Ma idila! U Bosni nema kirija, nema režija, a i sve ostalo je, eto, džaba.

Bujrum, brate, vrati se kući kad ti nikad nije bila slađa! Jedva čekam da te vidim, valjda ćeš izdurati duže od onog našeg Amerikanca. I on je računao isto, jedva izdržao šest mjeseci pa opet počeo pričati kako je Amerika njemu sve dala...

Bujrum, brate, i ti idi! Nisam te ja ovamo ni zvala. Ali, što je najgore od svega... ni u ratu, a ni u ovih skoro dvadeset godina poslije rata, ni ti mene ne zovnu nijednom ni na 5-6 dana. Kao, eto, uželjeli se vi Bosne, a ja, kao, nisam ni Njemačke, ni Austrije, ni Švice i Skandinavije, Amerike i Kanade... Ali sam, zato, željna uboge dijaspore...

Koliko god ih volim i bez obzira na to koliko su mi pojedini dragi, posljednjih godina sve više mrzim decembar, juli i avgust. Tad se nekako sjate sa svih strana, a što je još gore, navikli su se, kao gosti naravno, na čuveno bh. gostoprimstvo pa sada, poput kakvih bahatih sultana, kada dođu ovdje, očekuju haman i da im stope ljubim... da sav svoj život zaustavim... da samo o njihovim problemima slušam... da samo u njihovim putovanjima i dogodovštinama uživam...

NJIHOVA SREĆA

I uživam ja, zaista, u njihovoj sreći... Drago mi je što je ona, radeći kao čistačica na dva mjesta, u 45. diplomirala i odmah se potom kao psiholog zaposlila. Drago mi je i što joj kćerka, pored švedskog sistema obrazovanja, glumi seks i grad dok na Menhetnu studira... Drago mi je i što ona patronažna sestra u Austriji radi na pola radnog vremena dok je tri godine na porodiljskom i što za to prima 1.350 eura... Drago mi je i što je Švabo kupio kuću i imanje pokraj Sarajeva... što su do sada uzduž i poprijeko obišli cijelu Evropu, pola Afrike i frtalj Istoka, i što bh. Amerikanci na Floridi u zrelim godinama proživljavaju sve scene "Beverli Hilsa"...

Sve je to meni super... Samo... ne mogu da prestanem da mislim o tome kako sam ja onom svom rođi s Facebooka ista takva kao meni moja dijaspora iako radim puno radno vrijeme s VSS, a ne zarađujem ni pola od polovine one sa SSS iz Beča, i iako ne putujem nigdje dalje od svog radnog mjesta... i mada se ne školujem dalje iako je to, možda, neka moja velika želja...

Sve je to nama naša borba dala.

(Piše: Džana Zimić-Jesenković)

10 ZAPOVIJEDI U BORBI PROTIV KRIZE

EVROPSKA UNIJA  - FUNDAMENTALIZAM SLOBODNOG TRŽIŠTA 

Finansijski sektor staviti pod kontrolu javnog  Oporezovati bogate  Korporacije trebaju biti odgovorne prema ljudima  Poništiti dugove i staviti banke pod kontrolu javnog sektora  Ljudska prava iznad korporativnih prava  Promijeniti ugovore EU tako da demokratiju i narod stave iznad korporacija  Zaustaviti i preokrenuti privatizaciju socijalnih usluga. Staviti građane i radnike u prvi plan  Lokalizirati ekonomije (banke i preduzeća)  Participativni budžet  Prijeći na ekonomiju niskog ugljika

Transnacionalni institut objavio je “The EU Crisis Pocket Guide” o tome kako je kriza S Wall Streeta pogoršana politikama Evropske unije, kako se 1% stanovništva obogatilo nauštrb 99% ostalih te koja su moguća rješenja koja ljude i okruženje stavljaju iznad profita korporacija.

Iako (još) nismo u EU, a s obzirom na to da često u javnom govoru čujem poruku kako “Evropska unija nema alternativu”, mislim da je sadržaj ovog vodiča itekako važan i za nas, u Bosni i Hercegovini, pa prenosim neke dijelove:

MJERE ŠTEDNJE

Okrivljujući krizu i trošenje vlada, političari i bankari tvrde da je jedino rješenje kresanje javnih troškova, ali je upravo to pogoršalo dužničku krizu. Mjere štednje nikada nisu davale dobre rezultate i dovele se do rasta kolapsa širom EU. Štednja znači manji nacionalni dohodak od poreza i smanjivanje sposobnosti vlada da vrate spiralne dugove, što dovodi do još veće zaduženosti.

"Ako ste na dijeti kada ste bolesni, vrlo je vjerovatno da ćete postati još bolesniji, tako da to nije dobra ideja.", rekao je Nikolet Batini (Nicoletta Batini), jedan od autora izvještaja Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).

Uprkos ogromnim troškovima spašavanja banaka, EU još nije dogovorila, a kamoli počela veću reformu banaka. U posljednje četiri godine uvedeno je samo nekoliko novih pravila za smanjivanje nekih posebno rizičnih praksi banaka i finansijskih tržišta izloženih finansijskoj krizi. Što je posebno bitno, početkom novembra 2012 EU nije zahtijevala velike bankovne reforme koje bi zahtijevale od banaka da apsorbiraju gubitke i uključe se u manje zaduživanje. Odluka o bankovnoj reformi koja bi spriječila spašavanje država tokom krize, odgođena je zbog snažnog bankarskog lobiranja.

VELIČINA BANAKA

Nisu nametnuta nikakva ograničenja na veličinu banaka iako je sasvim jasno da će i najveće banke trebati spašavati ako zapadnu u ozbiljne nevolje. Još ne postoji odluka EU o tome hoće li ili kako odvojiti "high street bankarstvo" od investicijskog bankarstva, koje obične porezne obveznike izlaže ogromnom riziku zbog kockanja banaka i investitora.

Ne postoji efektivna zabrana špekulativnog trgovanja na finansijskim tržištima ("Casino"), koje je i uzrokovalo krizu. Fokus pregovora ograničen je na ograničavanje rizika i poboljšavanje transparentnosti špekulativnih instrumenata.

O finansiranju tranzicije na socijalno i ekološki održiva društva, čak se i ne raspravlja.

UNICEF je upozorio na nepovratne učinke rezanja plaća, povećavanja poreza, smanjivanja penzija i subvencija, koje će najžešće osjetiti najranjivije populacije niskih primanja, a naročito djeca.

"Kroz mjere štednje kažnjavamo samo nedužne, a nagrađujemo krive, jer banke i dalje primaju povlastice i subvencije od vlada. To je razlog zašto moramo pobijediti ove mjere štednje osim ako ne želimo da Evropa bude unazađena u 19. stoljećo", izjavila je Suzan Žorž (Susan George), predsjednica uprave TNI-ja i autor knjige "Čija krize, čija budućnost?"

Tokom 2013. sve nacionalne budžete Evropska komisija i Vijeće Evrope pomno će sagledati čak i prije nego što ih vide parlamenti svake zemlje. Standardni zahtjevi su smanjivanje penzija i promjene u zakonima o radu, uključujući i plaće, što je samo uvođenje novog sistema.

10 ZAPOVIJEDI U BORBI PROTIV KRIZE

1.  Finansijski sektor staviti pod kontrolu javnog

– Zabraniti špekulativne finansijske instrumente kao što su Credit Default Swaps i špekulacije o hrani
-  Uvesti ponovo pravilo koje razdvaja trgovinu / uslužno bankarstvo od investicijskog bankarstva
-  Nametnuti ograničenja veličine banaka, tako da niko ne može postati prevelik da bi pao
- Nema novih finansijskih proizvoda osim u slučaju da su dokazano sigurni i društveno korisni
- Zabraniti hedge fondove i druge rizične špekulante koji samo prave novac od novca
- Ponovno uvesti kontrole tokova kapitala

2. Oporezovati bogate, špekulante i zagađivače

- Nametnuti porez na međunarodne finansijske transakcije
- Povećati poreze na bogate do barem istog nivoa kao prije 1980. godine
- Obustaviti subvencije za industriju fosilnih goriva 
- Zatvoriti porezna utočišta
- Uspostaviti gornju granicu za maksimalnu plaću i zabrani bonuse
- Uvesti osnovni prihod dostupan svima

3. Korporacije trebaju biti odgovorne prema ljudima

-  Usvojiti nove pravne povelje za korporacije koje zahtijevaju da priznaju radnika i njihova prirodna prava
- Okončati vladavinu i poslovne modele koji zahtijevaju  od dioničara da se poveća dobit bez obzira na socijalne i ekološke štete koje uzrokuju
- Provoditi transparentna pravila za plaćanje između vlada i korporacija i zahtijevati neovisne revidirane izvještavanje o društvenim i okolišnim utjecajima
- Zabraniti korporativne donacije strankama
- Zatvorite "otvorena vrata": Nametnuti pravila protiv političara koji napuštaju funkcije kako bi radili za korporacije koje su regulirali i čiji su rad nadzirali

4. Poništiti dugove i staviti banke pod kontrolu javnog sektora

- Provesti javnu i participativnu reviziju duga i otkazati sve nelegitimne dugove
- Uspostaviti neovisan mehanizam duga gdje povjerioci više nisu nadležni
- Reorganizirati banke tako da služe u socijalne i ekološke svrhe
- Zatvori pro-profitne agencije za kreditni rejting i zamijeniti ih s nezavisnim, javnim agencijama za kreditne rejtinge

5. Kao svetinju u međunarodnom pravu čuvati ljudska i prirodna prava iznad korporativnih prava

- Ponovo otvoriti pitanje svih ugovora o slobodnoj trgovini i ulaganju tako da oni poboljšavaju stvaranje novih radnih mjesta, zaštitu okoliša i socijalna prava u međunarodnom pravu
- Okončati pravo korporacija da tuže nacionalne vlade i umjesto toga zahtijevati da kompanije više vode računa i da im prioritet budu nacionalne i javne potrebe a ne profit

6. Promijeniti ugovore EU tako da demokratiju i narod stave iznad korporacija

- Zaustaviti preuzimanje nacionalnih budžeta od strane Evropske komisije (Fiskalni Ugovor / Trojka itd) i učiniti ih odgovornim za stanovništvo svake zemlje
- Reformirati Evropsku centralnu banku, naprimjer, omogućiti da posuđuje izravno vladama EU, a ne bankama, i to po vrlo niskim kamatnim stopama.
- Okončati Lisabonski ugovor kada je riječ o deregulaciji i kontroli inflacije, u korist povećavanja zapošljavanja i ulaganja isključivo u ekonomiju niske razine ugljika
- Ukinuti individualne obveznice zemalja [dug] u korist euroobveznica. Koristiti ih za ulaganje u unutarevropske zelene mreže prometa i komunikacija, obnovljivih izvora energije, smanjivanje otpada i okoliša i za društvena istraživanja

7.  Zaustavite i preokrenuti privatizaciju socijalnih usluga. Staviti građane i radnike u prvi plan

- Zaustavite i preokrenuti privatizaciju svih socijalnih usluga i zajedničkih resursa, kao što su voda, zdravstvo i obrazovanje
– Stvoriti javni servis koji će uključivati zajedničku kontrolu građana i radnika

8.  Lokalizirati ekonomije (banke i preduzeća)

- Staviti novac u lokalne banke i kreditne unije
- Podržati lokalne različitosti sistema hrane
- Uvesti lokalne valute
- Pomoći zajednicama da se osamostale u energetici

9.  Participativni budžet

-  Razviti mehanizme na lokalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini koji će građanima reći kako se novac prikupio, potrošio i koji su prioriteti
  

10. Prijeći isključivo na ekonomiju niskog ugljika

-  Masivno ulagati u obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost kako bi se okončala ovisnost o fosilnim gorivima
- Podržati radikalnu konverziju zagađujuće industrije u ekološki održivu
- Finansirati ekspanziju javnog prijevoza


(http://www.tni.org/briefing/eu-crisis-pocket-guide) 
....

EKSKLUZIVNO: NATTY, 30-GODIŠNJA LEZBIJKA IZ SPLITA: NIJEDAN GEJ, DA MOŽE BIRATI, NE BI BIO GEJ

EKSKLUZIVNO  Natty, 30-godišnja lezbijka iz Splita

NIJEDAN GEJ, DA MOŽE

BIRATI, NE BI BIO GEJ

 Homoseksualnost nije stvar izbora / Teško je, strah me osuda i odbacivanja, a i batina / "Gay pride" nema veze s iskazivanjem svog seksualnog identiteta / Najveći je problem to što homoseksualci nemaju legalno pravo da svom partneru budu član obitelji / U svakoj vezi se radi o povjerenju i privrženosti, o ljubavi prema partneru kao prema osobi

- Možeš me zvati Natty. Obožavam slušati muziku i gledati filmove, obožavam prirodu,  vožnju biciklom i tako te stvari... Volim čitati krimiće... Mislim da izgledam kao neka prosječna osoba, imam ponešto viška kilograma, ali ništa pretjerano. Imam smeđu kosu i volim se smijati, mislim da smješak sve liječi - kaže 30-godišnja dječija  animatorica iz Splita, koja je pristala da u razgovoru  za www.blogaranje.blogspot.com otvoreno govori o svojoj homoseksualnoj orijentaciji.

Kroz filmove i TV stvara se određena slika o homoseksualcima i lezbijkama. Reci mi koliko ima istine u tome?

- Ta je slika poprilično tačna, ali ne posve. Kad ljudi pomisle na homoseksualne, obično vide frikove perverznjake i tako, ali nije to baš slučaj. Homoseksualci su ljudi koji žive svoj život i imaju iste snove, planove, osjećaje i način života kao i heteroseksualci... sve ono što je u ljudskoj prirodi...

 Zašto je dobro biti gej?

- Biti gej je dobro zato što te uči kako da budeš jaka i sposobna osoba u ovom svijetu.

OPASNO PO ŽIVOT

A zašto nije dobro biti gej?

- Nije dobro biti gej zato što je to, nažalost, još opasno po život. Još svjedočimo brojnim samoubistvima i ubistvima iz mržnje. Život je definitivno mnogo izazovniji za jednu gej osobu.

Opiši svoj prvi "gej osjećaj", kako si postala svjesna svoje "drugačije" seksualnosti?

- To je bilo u tinejdžerskim godinama, viđala sam se sa jednim dečkom, ali je tu nešto jako falilo, a onda sam shvatila šta fali kada sam jednu curu iz grupe počela gledati na drugačiji način. U biti, sviđala mi se od početka.

Kako si tada reagirala na svoju seksualnost?

- Teško mi je bilo prihvatiti tu činjenicu, htjela sam da je to neko drugi, a ne ja, a najteže mi je bilo reći roditeljima.

Kako su oni reagirali?

- Hm... da vidim... mama je to prilično tragično primila... Imala sam osjećaj kao da sam joj  upropastila život... ali s vremenom, nije da je baš prihvatila moj način života, ali jeste mene kao takvu... Uvijek je bila tu za mene, i tata na neki način, mada me i dalje pokušava spojiti s dečkima.

Jesi li vjernik, katolik?

- Odrasla sam u katoličkoj obitelji i da, vjernik sam, ali ne vjerujem u sve što Katolička crkva uči. Homoseksualnost se ne bi trebala doživljavati kao bolest, jer to nije. To je seksualna orijentacija...

Kako proživljavaš jaz između tradicionalnog, religijskog i svoje homoseksualnosti? 

- Na mene ne utječe previše taj jaz, jer imam svoja uvjerenja kojih se držim. Mislim da je to gubitak Crkve, jer to doživljavam kao diskriminaciju od Crkve. Uvjerena sam da nas Bog sve jednako voli...

Kako se osjećaš kao gej u Splitu?

- Biti gej u Splitu je jako teško. Ne samo zato što je diskriminacija snažna nego i zato što  većinu svog života provedeš pretvarajući se da si neko drugi. Znači, ne možeš biti svoj. To na većinu ljudi ostavlja emocionalne posljedice.

Čega se tačno plašiš? Društva i okoline? Osuda? Batina? Zaraznih bolesti?

- Mislim da je moj najveći strah od osuda i odbacivanja... a i batina donekle... Teško je biti gej... Smatram da svaka gej osoba, da može birati, nikada ne bi bila gej... Zato me ljuti kad ljudi kažu da je homoseksualnost stvar izbora... Nije.

Kakav je život gej populacije u Hrvatskoj?

- Rekla bih da je veoma zatvoren, ali vrlo aktivan.

Imate li posebne klubove, mjesta okupljanja i gdje?

- Određenih mjesta okupljanja nema, postoje organizacije, ali nema određenih mjesta na koja bi dolazila samo gej populacija.

Šta nedostaje gej populaciji u Splitu?

- Definitivno više događaja, mjesta za okupljanje za koja se zna da su to gej okupljališta, za sada... Mada fali više od toga, ali da to postoji, život bi već bio lakši, jer bi ljudi počeli imati neki osjećaj pripadnosti.

Ljetos se diglo dosta prašine zbog Parade ponosa u Splitu. Zašto je toliko bitan "Gay pride", to
 javno veličanje seksualnosti kao intimnog čina?

- "Gay pride", prema mome mišljenju, nema veze s iskazivanjem svog seksualnog identiteta. Ako pitaš bilo koju gej osobu u Splitu ili općenito, reći će ti da ne voli ljudima govoriti da je gej.

Kako će se promijeniti tvoj položaj ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju naredne godine?

- Mislim da se ispočetka ništa neće promijeniti, ali je to definitivno korak prema napretku, recimo, što se tiče same gej populacije. Ne vjerujem da će vandalistički ispadi prema gejevima biti tolerirani u granicama kao do sada.

Šta očekuješ da dobiješ legalizacijom gej brakova?

- Legalizacija gej brakova je davanje istih prava svim ljudima. Dobili bismo poštovanje koje zaslužuje svaka osoba, ali i mogućnost da osnujemo svoju obitelj, da budemo legalno ovlašteni da donosimo odluke za druge članove obitelji. Najveći je problem to što gej partneri nemaju legalno pravo da svom partneru budu član obitelji.

OBITELJSKE VRIJEDNOSTI

Jesi li sretna?

- Ne mogu reći da sam sretna tu gdje živim kao gej osoba.

Jesi li sada u vezi?

- Trenutno nisam u vezi i baš i ne planiram biti, jer se homoseksualna veza, prema mome mišljenju, ne razlikuje mnogo od heteroseksualne. U svakoj vezi se radi o povjerenju i privrženosti, o ljubavi prema partneru kao prema osobi. Ja sam doživjela ljubav, ali i razočarenje... Kad sam mami rekla da sam gej, rekla sam joj i da se selim kod cure u koju sam se zaljubila i to joj je bilo teško prihvatiti. Najteže joj je, ipak, bilo vidjeti moju bol i borbu u svemu tome...

Kažeš da radiš s djecom? Jesi li u tom poslu imala neugodnosti zbog svoje seksualne orijentacije?

- Baš nikada u svom poslu nisam imala nekih neugodnosti, uglavnom zbog toga što svoj privatni život držim privatnim, ali su ljudi koji su i znali da sam gej, bili prilično super. Svoju  seksualnost držim za sebe.

Želiš li imati svoju djecu, potomke?

- Da, jako želim imati svoje dijete jednog dana, u pravom momentu.

Koliko ti je bitno da tvoja djeca nose tvoj genetski kod, tvoj genetski potpis?

- Kada bih imala svoje dijete, najbitnije bi mi bilo da ono ima usađene neke vrijednosti koje ga čine pravom osobom, dakle obiteljske vrijednosti, sposobnost da poštuje druge, ali i da ima svoj stav...

LAŽNI GEJEVI

Poznaješ li gej populaciju iz BiH?

- Ne mogu reći da poznajem gej populaciju iz BiH, nažalost, ali poznajem veoma mnogo gejeva iz cijelog svijeta i svi imaju nešto zajedničko - toleranciju jedni prema drugima, strah, ali i veselje, posebne poglede na život.

U posljednje vrijeme pojavljuju se i lažni gejevi radi azila u zemljama EU i dalje. Šta misliš o tome?

- Nije mi to bilo poznato, ali nemam dobro mišljenje o tome da se ljudi predstavljaju kao nešto što nisu.

Da imaš čarobni štapić i da možeš nešto promijeniti u svom životu, šta bi to bilo?

- Vjerovatno bih promijenila činjenicu da više nemam povjerenja u ljude... Voljela bih da su ljudi malo iskreniji u vezi s onim što rade i osjećaju... To bih promijenila, da ljudi budu iskreniji jedni prema drugima.

Koja je tvoja poruka svijetu i mladima?

- Moja poruka bi bila: Budi zadovoljan sobom šta god da jesi i čime god da se baviš. Učini ono za šta ti razum kaže da je prava stvar. Ako imaš neki razlog da se skrivaš od drugih (jer, nažalost, razloga još ima, i to velikih, čak i po život opasnih), nikada se nemoj skrivati od samog sebe, budi ponosan na svoja uvjerenja. Budi uvijek bolja osoba i fer prema sebi, sve će drugo s vremenom doći na svoje mjesto.

(Autor: Džana Zimić-Jesenković)

NAJVEĆA TVORNICA LAŽI - ŠTA SE U BiH PROIZVODI

NAJVEĆA TVORNICA LAŽI -  ŠTA SE U BiH PROIZVODI

Zašto bh. narod finansira 136 ministarstava i bezbroj agencija, uprava, direkcija, raznih centara, vijeća, komisija, instituta...  Dok se Evropska unija trese od protesta obespravljenih radnika, u Bosni i Hercegovini golo roblje tiho mrmlja: Bolje rob nego grob

****


Najveća tvornica u Bosni i Hercegovini nije “Prevent”, koji zapošljava skoro 5.000 radnika, nego sve državne, entitetske, kantonalne institucije BiH.

Na državnim, entitetskim i kantonalnim nivoima postoji ukupno 136 ministarstava, i to raspoređenih na sljedeći način:

Bosna i Hercegovina – 9

Federacija BiH – 16
Republika Srpska – 16

Kanton Sarajevo – 12
Tuzlanski kanton – 12
Hercegovačko-neretvanski kanton – 11
Zeničko-dobojski kanton –10
Posavski kanton – 9
Unsko-sanski kanton – 9
Bosanskopodrinjski kanton – 8
Srednjobosanski kanton – 8
Zapadnohercegovački kanton – 8

POPRILIČNO SKUPI

Pored ovih institucija i Brčko Distrikta, postoji još bezbroj agencija, uprava, direkcija, raznih centara, vijeća, komisija, instituta...

U njima uglavnom rade državni službenici, namještenici, ali su brojni, a i poprilično skupi, i oni koji ne spadaju u tu grupu.

Naime, “članovi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, članovi Predsjedništva BiH, Vijeće ministara, ministri, zamjenici ministara, članovi Stalnog komiteta za vojna pitanja, sudije Ustavnog suda BiH, sudije Suda BiH, Ombudsmen BiH, glavni tužilac, zamjenici glavnog tužioca i tužioci BiH, pravobranilac i zamjenici pravobranioca BiH, članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, članovi Izborne komisije BiH, profesionalna vojna lica u institucijama BiH, guverner i viceguverneri Centralne banke BiH, generalni revizor i zamjenici generalnog revizora Ureda za reviziju finansijskog poslovanja institucija BiH nisu državni službenici.

Sekretari domova Parlamentarne skupštine BiH i sekretar Zajedničke službe Parlamentarne skupštine BiH nisu državni službenici.

Osobe zaposlene kao savjetnici članova Parlamentarne skupštine, članova Predsjedništva, predsjedavajućeg Vijeća ministara, ministara i zamjenika ministara, guvernera i viceguvernera Centralne banke nisu državni službenici” (Zakon o državnoj službi BiH).

MANIPULACIJA IMIDŽOM

Ipak, svi redom - i državni i nedržavni službenici, i namještenici – finansiraju se iz budžeta.

Samo na državnom nivou, u Agenciji za državnu službu BiH su 3.333 državna službenika (a to su oni sa minimalno VSS). To je podatak koji je objavljen na zvaničnoj stranici ADSBiH.

Nažalost, serviraju nam se samo djelimični i nepotpuni podaci kako bi se manipuliralo slikom i imidžom u javnosti. Jer, da nije zaista tako, svi bismo kao pjesmicu znali reći koliko tačno ministara, zamjenika ministara, direktora, predsjednika, savjetnika, službenika... sekretarica, referenata, čistačica plaćamo.

Znali bismo tačno i koliko novca mjesečno i godišnje izdvajamo za svakoga od njih pojedinačno, ali i ukupno.

Sigurno je samo da sve to košta užasno mnogo.

A zašto iz budžeta izdvajamo toliki novac za vlast? Šta to ona proizvodi pa da nam tako nužno treba? Jesu li sve laži koje nam serviraju zaista vrijedne baš toliko novca?

Kada samo jedan mjesec ne bi primili plaću, bismo li mogli otvoriti barem jednu fabriku? A tek od njihove godišnje plaće šta bi se sve dalo napraviti...

Ali...

OBESPRAVLJENI RADNICI

Dok se Evropska unija trese od protesta obespravljenih radnika, na čija je pleća, pored njihovih života, pao i trošak održavanja države, kod nas, u Bosni i Hercegovini, sve je sjajno i bajno.

Ovo malo zaposlenih svakog jutra revnosno odlazi na posao i vrijedno radi kako bi svi naši ministri i ministarke i sva njihova svita pomoćnika, zamjenika, stručnih savjetnika, viših stručnih saradnika, stručnih saradnika, namještenika... redovno dobili plaću, paušal, topli obrok, regres, 13. plaću, godišnji odmor, zdravstvenu zaštitu...

Na grbači su im i penzioneri, vojni penzioneri, studenti, đaci... Da ne govorimo o kreditima – onim državnim, federalnim, kantonalnim, općinskom, privatnim, ličnim, komšijinim, koleginim... školarinama, užinama, džeparcima...

Ali nema boljeg radnika od bh. radnika.

Platiš mu 40, a on odradi 60 sati sedmično. Daš mu 18 radnih dana godišnjeg odmora, a on pita šta će mu - da se uvali u trošak kako bi se sedam dana sa ženom i dvoje djece pržio na suncu i sav izgoren i crven u ranama valjao po kamenju neke plaže na Makarskoj rivijeri? Pa nije lud! Neka ga, neka radi.

Kao kroz maglu sjećam se kako su nekada ponosni građani ove naše zemljice čuvali svoj ljudski integritet, odvažno tvrdeći: BOLJE GROB NEGO ROB.

Danas, nažalost, oko sebe vidim samo golo roblje, koje tiho mrmlja: BOLJE ROB NEGO GROB.

Još je gore to što se na horizontu ne nazire niko ko bi uzviknuo: NI ROB NI GROB!

(Autor: Džana Zimić-Jesenković)

BOSNIAN WOMEN BLUES

BOSNIAN WOMEN BLUES

BAM-BAM, BAM-BAM

Kada je prije nekoliko dana nakon kratke i teške bolesti preminula jedna zaposlenica banke u Sarajevu, u novinama je, naravno, osvanula smrtovnica, obavijest o dženazi i ukopu... 

Sutradan, na posljednjem ispraćaju na Faletićima pojavili su se samo njeni bližnji i niko od kolega bankara. Na njenom mjestu u kancelariji već je bila jedna nova - mlada, lijepa, vitka i dotjerana. Spremna da iskoristi svoju šansu i zgazi sve pred sobom kako bi sutra sjela u kancelariju na 5. spratu i zavladala cjelokupnim platnim prometom unutar svog odjela...

No, to ipak ne znači da umrlu kolege nisu poštovale. 

U rijetkim trenucima slobodnog vremena spominjali su je i danima poslije.

Jedni su žalili i nju i sebe, jer rade u bezdušnoj firmi gdje je odjel Human Resource toliko human da ni sjećanje, komemorativni spomen na mrtve, nije mogao objaviti. Možda je 20 KM za objavu u dnevnoj novini prevelik izdatak za najbolju banku u BiH. Drugi su joj zavidjeli što se riješila životne muke i konačno pronašla spokoj za kojim svi čeznu. 

Oni, na svoju žalost, još nisu stigli na red pa i dalje moraju otplaćivati svoj kredit i prodavati nove. Zato čvrsto guzicama pritiskaju stolice, poslušno glavom kimaju šefovima na mjesečnim brifinzima o teambuildingu, luđački kucaju po tastaturama te ljubazno klijentima objašnjavaju kako nisu kreditno sposobni za zamjenski kredit pa će onaj stari, po kamatnoj stopi od 10,45% godišnje na ostatak duga (što je cca. oko dvije trećine osnovice) morati otplaćivati dok ne skapaju, jer im je recesija pojela i topli obrok.

I mada ih na tren dirne očaj ovih nesposobnjakovića, u tom naleti kvalitetan klijent pa se k’o leptirići uzlepršaju oko njega, a u zjenicama im se, ako se malo bolje zagledate, zacakli normometar - valja u jednom mjesecu prodati tri kredita, 5-6 kartica (što debitnih, što kreditnih), nekoliko osiguranja... a ako još dovedu novog klijenta... u glavi im odmah zazvoni - BAM-BAM, BAM-BAM, OTPLATIT ĆU SVOJ STAN.

Zato se onog dana na humki okupila tek šačica muškaraca. No, samo su dvojica - muž i sin - zaista bila ucviljena.

Nije prošla ni četresnica, a obojici im od one iste banke gdje im je rahmetli supruga i majka život ostavila, stiže obavijest o prinudnoj naplati. Žena umrla, a ni svoj kredit kod svoje banke nije otplatila. 

Šta je pedeset i kusur godina! Pa čovjek može još riljati, ko bi rek'o da neće dočekati 65. rođendan i penziju, po novom prijedlogu zakona.

BAM-BAM, BAM-BAM, HOĆU LI, BOŽE, OTPLATITI SVOJ STAN... zuji mi u ušima...

(Autor: Džana Zimić-Jesenković)

BOSNIAN WOMEN BLUES

(Uputstvo: Ova pjesmica pjevuši se uz muziku “Zenica blues” “Zabranjenog pušenja”)

U penziju ako krenem ja

imat ću još kredita

lokalni bankar rek’o hipoteka,

hipoteka nek’ se aktivira

lokalni bankar rek’o hipoteka,

hipoteka nek’ se aktivira

Tužna je moja sudbina,

banka me je ubila

kamata mi presudila

ne razumiješ ti to, druže

banka sve je uzela

Danas, druže, radim, rintam k’o luda

sanjam da mi život bude nula,

da ne budem više dužna

U penziju ako krenem ja

imat ću još kredita

lokalni bankar rek’o hipoteka,

hipoteka nek’ se aktivira

lokalni bankar rek’o hipoteka,

hipoteka nek’ se aktivira

UJEDINJENI NARODI NAJAVLJUJU

POČINJU IGRE GLADI

 


Šta ćemo (danas) jesti, jedno je od gorućih pitanja na planeti odvajkada * Za Bosance i Hercegovce kriza s hranom traje još od '92. prošlog stoljeća

 

Šta ću za ručak, svakog dana razbijam glavu. Samo da mi neko hoće reći, da se ne ponavljam, k'o da bi mi pola posla obavio.

A onda, tamam kad sam negdje pri kraju kuhanja, još, eto, samo da stol postavimo i za desetak minuta slistimo ono oko čega, čini mi se, izdangubih cijeli dan, pomislim - je li moj život baš toliko jadan kad ga vječito provodim s istom dilemom...

No, upravo to pitanje - šta ćemo (danas) jesti - jedno je od gorućih na planeti odvajkada. U se, na se i poda se! Za ovo drugo i treće još ćemo se i snaći, ali čime ćemo napuniti stomake, to danas, izgleda, malo ko zna.

VRIJEME OSKUDICE

Ujedinjeni narodi najavljuju kako će 2013. biti obilježena globalnom krizom s hranom, izazvanom, navodno, nepovoljnim vremenskim uvjetima.
Kao da nam ova ekonomska nije bila dovoljna...


- Nedostatak hrane srušio je i prijašnje civilizacije. Mi smo na istom putu. Sada je svaka zemlja za sebe. Svijet živi od danas do sutra... Ulazimo u novu eru povećavanja cijena hrane i širenja gladi. Zalihe hrane svugdje su sve manje, a svijet iz vremena obilja ulazi u vrijeme oskudice. Geopolitika hrane postaje važnija od geopolitike nafte – upozorava i Lester Braun (Brown), osnivač i predsjednik Centra za istraživanje Zemlje u Vašingtonu, guru ekološkog pokreta, jedan od najutjecajnih svjetskih mislilaca, autor desetina knjiga, od kojih je posljednja, pod nazivom “Full Planet, Empty Plates: The New Geopolitics of Food Scarcity” objavljena prošlog mjeseca.

No, za skoro 4 miliona Bosanaca i Hercegovaca, osim za onih 85 multimilionera, odavno je 2013., još od ‘92. prošlog stoljeća.

Nisam zaboravila cjelodnevno čekanje u redu za vodu pod kišom granata i snajpera... - mnogi i danas koriste ratne kanistere zbog redukcija.

Nisam zaboravila ni vijetnamski bijeli keks iz smeđih limenih kutija, “strašno dobar za razvoj djeteta”... - Neki bi ga jeli i danas, poslije još dvadeset godina.
Nisam zaboravila ni lunch-pakete pune "hamova", ikar, bingo kad izvučeš "chicken a la king"...

Nisam zaboravila ni patnje onih u Goraždu... bez soli, brašna, šećera... a nisam zaboravila ni one iz zbjegova... bez igdje ičega.

Poznajem neke ratne trudnice koje su sanjale današnje šoping-centre, rafe pune hrane, kupovinu fasunge do iznemoglosti... Danas kroz megasamoposluge prolaze žmireći, kukaju kako ove jeseni na pijaci nema graha, krompir je preskup, a zima jos nije ni počela...

Žale se i pijačari...

Hranu, kažu, prodaju za badava, ali džaba. Narod ni za to nema para. Marka k'o tepsija.

Ali, hajd' što je narodu špajz već decenijama prazan, nego ni država ni entiteti nemaju robnih rezervi. Srk mlijeka i liz neke konzerve po glavi stanovnika slobodno neka ostave sebi.

UMIJEĆE RASTEZANJA

Prije izvjesnog vremena na jednom internetskom forumu povela se vrlo konstruktivna rasprava o tome kako preživjeti tri dana sa 10 maraka. Ne zna se ko je gladni autor teme - da li neki neiskusni student ili tek prepredeni bh. penzioner koji bi tako da glorificira svoje umijeće rastezanja jednocifrenog dnevnog budžetića (Pa Eskimi već odavno proučavaju kakvi su to trikovi uz pomoć kojih uspijevaju preživjeti ovoliko vremena, a sudeći prema prognozama, svi ćemo uskoro tražiti baš tu formulu uspjeha).

Bilo je tu raznih prijedloga, od onoga da gladuješ 2 dana pa se trećeg najedeš ćevapa i pola kile bureka do onih da za te pare kupiš pile, po komad nekog voća-povrća... posudiš od komšije malo brašna, šećera...


Ko nas to laže pričama o tome kako su “Igre gladi” ("The Hunger Games") avanturistički film o apokaliptičnom svijetu budućnosti? Pa apokalipsa već odavno traje, samo... jedni se bore za koru suhog hljeba, a drugi za kajmak.
Broj korisnika narodnih kuhinja konstantno se povećava... Samo ih salmonela, kažu, može reducirati.

Godinama već u prvi mrak gledam ljude koji rovare po kontejnerima u potrazi za koricom hljeba ili svežnjem u koji samilosni spreme kakve nekvarljive hrane... Skoro da se otimaju sa psima... Još malo pa će i oni početi gristi... ne od bjesnila, već od praznih trbuha.

A možda su i sami krivi. Nekad se, recimo, sijalo, barem po saksijama. Ja se, evo, sjećam 2 paprike i jednog paradajza s balkona. Uh, kakva je to gozba bila!
A pričaju mi da su u davna vremena u Bosni i Hercegovini dobro rađali i krompir, šljiva, jabuka... Žitna polja su postojala. I vinogradi.

Ljudi su se, kažu, i stočarstvom bavili, imali stoku, konje, goveda... Bilo je mesa, džemova, sokova...

Danas oranica nema... A ni autohtonog sjemena. Nema sela, skoro ni gradova.
Za bosanske specijalitete kažu da su to roštilj, pečenje, pita... Najviše se ipak izvan kuće jedu kifle, sendviči i pica - na komad.

Šta li su, onda, sogan-dolma, sarma, japrak, šiš-ćevap, pekmez, baklava, tufahija...

- Ako nemate hljeba, jedite kolače – izjavila je svojevremeno Marija Antoaneta.

Boljih savjeta nemaju ni naši vlastodršci. Najavljuju poskupljenje svega i svačega, smanjivanje plaća te još otkaza, a mene samo jedno zanima: Šta ću za ručak?

Neku konzervu? Zaleđeno? Kesicu? Ili ništa? Šta znaš... dolazi ta 2013., možda je bolje preskočiti ručak. Barem ću biti vitka, lijepa i zgodna.
Od sad samo užina. I to po mogućnosti neka genetski modificirana (GMO). Sa pesticidima, ta je najbolja - ni okusa, ni mirisa, al' neka je želudac pun.
Ne mogu da slušam prazna crijeva...

(Autor: Džana ZIMIĆ-JESENKOVIĆ)

　

PROPADA POTENCIJALNA TURISTIČKA INFRASTRUKTURA

KULTURNO-UMJETNIČKE INSTITUCIJE

 U BIH TREBAJU MENADŽERE

 

Infrastruktura postoji, treba je znati iskoristiti. Ali, zahtijevaju se i menadžerske vještine... A pitanje je jesu li ovi naši kulturnjaci ikad čuli za menadžment u kulturi
　

Vrijednost kulturnih institucija nije samo u zbirkama koje čuvaju. Sve su one potencijalna turistička infrastruktura, resurs za daljnje bogaćenje.

Ako samo pogledate web-stranice nekih od svjetski poznatih muzeja, ne trebate biti naročito pametni da vam postane jasno koliko su naši stručnjaci uložili u promociju.

VIRTUELNI SVIJET

Danas se malo čita, skoro nikakao, ali se zato sve više gleda... Ako vas nema u virtuelnom svijetu, nema vas nigdje.

A naši muzejski i kulturni radnici, baš su pravi muzejski primjerci. Fosili. Ko iz naftalina. Dosadni i bezidejni.

Pa kako, onda, da suhoparnim internetskim stranicama bh. kulturnih institucija koje odišu socijalizmom zaintrigirate ikoga da vas posjeti, a kamoli da vam donaciju kakvu da? Nemate ni restoran, ni trafiku, ni prodavnicu suvenira, ni kinosalu, ni park za djecu, ni animacije, ni besplatni materijal za učenike i studente... Šta pričam! Pa nemate ni struje, ni krova, ni fasade... Jeste li obogatili fond u posljednjih 20 godina?

Ne sarađujete između sebe nego dođete na posao i, zabundani u kakve second-hand gunjeve, kuhate kafe na rešoima i čekate da istekne radno vrijeme pa da se zapucate kućama... Bez entuzijazma, volje i želje za radom...

Znam, znam... Nemate ni plaća.

Dogurali ste tačno tamo gdje i trebate biti.

USPJEŠNE PRIČE

Kakav bi tek projekt mogao izrasti kada bi se, za početak, iskoristile samo dvije-tri uspješne priče kao što su Sarajevo Film Festival, MESS, Baščaršijske noći... i uvezale se sa svim kulturnim institucijama od većeg značaja. Ili kada bi se gledalo malo šire, do Mostara i Starog mosta, do Međugorja i Gospe, do Neuma i ono malo plaže, pa čak i do Dubrovnika...

Infrastruktura postoji, treba je znati iskoristiti. Ali, ni kultura ni umjetnost nisu više što su nekad bile. Zahtijevaju se i menadžerske vještine... No, pitanje je jesu li ovi naši kulturnjaci ikada čuli za menadžment u kulturi.

(Autor: Džana Zimić-Jesenković)

 

KULTUROCID - UBISTVO ZEMALJSKOG MUZEJA U BIH

LOBOTOMIJA JE USPJELA

Ono što smo sačuvali i odbranili u ratu, uništit ćemo u miru. Zatiremo trag svoje historije, svog identiteta, svog blaga... Baštinimo kulturnu neimaštinu, kulturu neimaštine

　
U sjeni stranačkog prepucavanja, nadmudrivanja i tlapljenja uoči općinskih izbora 2012., dvije godine prije zvaničnog otvorenja obnovljene Vijećnice u godini u kojoj Sarajevo – kojeg li paradoksa – želi biti Evropski grad kulture, desio se posljednji čin megakulturocida, započetog 1992. godine spaljivanjem Vijećnice: Nakon 124 godine postojanja, zatvoren je Zemaljski muzej u BiH.
Ono što smo sačuvali i odbranili u ratu, uništit ćemo u miru.

Zatiremo trag svoje historije, svog identiteta, svog blaga... Baštinimo kulturnu neimaštinu, kulturu neimaštine...

PAMETNA NACIJA

Za spas najstarije kulturne institucije u našoj zemlji, osim šačice studenata na protestu, javio se ugledni franjevac Andrija Nikić, povjesničar i univerzitetski profesor koji vodi Udrugu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).
- Predlažemo okončanje višegodišnjih teškoća kroz koje prolazi Zemaljski muzej njegovim darivanjem HAZU koji će, uz Božju providnost, Muzej otvarati javnosti, čuvati, nabavljati, istraživati i komunicirati s publikom” – navodi se, između ostalog, u saopćenju fra Andrije Nikića.

Udruga HAZU sa sjedištem u Mostaru osnovana je ljetos (2012), nakon Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske (1996), Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (2011) te stare Akademije nauka i umjetnosti BiH (1951).
O tempora, o mores! Koliko li smo mi pametna nacija kad toliko akademija nauka i umjetnosti imamo, a muzeji, galerije, kinoteke... nam se zatvaraju, a k’ tome još, da prostiš, intelektualca kako Bog zapovijeda ni za lijeka nemamo.

Fra Nikiću, ne bacajte bisere pred svinje!

Zato što vlasti Republike Srpske odbijaju da se iz državnog budžeta finansira sedam kulturnih institucija koje su se prije rata finansirale na republičkoj razini, sudbinu Zemaljskog i Historijskog muzeja dijele i Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Umjetnička galerija, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Biblioteka za slijepe i Kinoteka BiH.

Ko će njih spasiti? Šta bi od onih ljudi koji su 1992. iz ognja pisano slovo golim rukama vadili?

Zaista je Dejtonski sporazum tek Gordijev čvor na omči oko vrata svakog Bosanca i Hercegovca...

U MRAKU NEZNANJA

Ali, dragi moji sugrađani, Bosanci i Hercegovci, ne berite brigu! Neznanje (ne) škodi. Sjedite! Zapalite! Popijte kafu... Ko da je taj Zemaljski kakva šteta.
Ionako nikad u njega ušli niste. Ma šta ušli?! Niste ni na tramvajskoj stanici kraj njega izašli...

Kada ste do sada bez njega mogli, možete i od sada. Jer, upravo to zaslužuje ova naša jadna omladina, čije ambicije, nažalost, ne sežu dalje od markice za kaficu i kakav dernek turbonarodnjačkih “gabarita”.

Lobotomija je uspjela!

Ne, nije ovdje riječ samo o spasu eksponata i ono malo radnika... Ovo je borba na prvoj liniji fronta... Borba Dobra i Zla.

Gdje su heroji mirnodopskog rata? Ko će povesti boj za spas ne države, ne naroda, nego naše djece, duše? Ko će naš podmladak napojiti lijepom riječju, slikom, pričom... Hoće li nam djeca odrastati u mraku? Ne bez električne energije, struje, nego u mraku neznanja.

(Autor: Džana Zimić-Jesenković)